Prozni pisac među aforističarima
Prošle su dve nedelje od onda. Ne nisam čekao da mi
se slegnu slike. Iako bih možda pojedine, koje su se umešale među njih i želeo
da izbrišem. Sećanje će ih i tako, kako to kod mene biva, vremenom uobličiti u
lepe slike i pridružiti ostalim lepim koje će mi, iz ove južnomoravske
varošice, kad god se ovog dana setim, natapati dušu šećernom vodicom, slađom od
one kojom se prelivaju i u kojoj plivaju meni najdraže poslastice: tulumbe,
baklave, kadaifi i urmašice.
Otišao sam tamo sa svojom životnom saputnicom po
onom najvećem nevremenu – onda kad su bogovi bacili mali potop u naše krajeve
da saperu ljudski nemar i rekama odnesu braći Bugarima i Rumunima naše đubre,
plastično pre svega, koje pobacaše u potoke, reke, po obalama, kraj puteva, po
livadama i stazama, parkovima i dečjim igralištima, oni koje nije imao ko da
nauči kulturi, redu, vaspitanju i ljubavi prema svom. Usput izbegosmo nekoliko
odrona, dva klizišta, jedan potopljeni most i opasnost da nam se gume na
brisačima odvale koliko su mlatili po šoferšajbni. Udarnih rupa srećom i začudo
ne bi na putu. U povratku takođe prođosmo kroz manje potope i dažd s neba.
Sutradan, posle dana i dana kiša osvanu u našem
planinskom vilajetu sunce. Bi ga cele nedelje. Šta će drugo seljak, koji je
najzad dočekao lepo vreme, nego da se odmah upregne umesto volova i posvršava
sve one poslove koje, u vodi nad sobom i pod sobom, svih ovih dana nije mogao.
Okolni seljaci zaglaviše u malinjake, na njive i bašte da ih okopavaju i pleve,
da posade što se nije posadilo, a u livade, kad su se malo prosušile, da
napasaju stoku, ili da ih kose. I mi, koji nismo seljaci, ali smo među njima, iskoristismo
sedmodnevno zatišje između kiša. Bacismo se na voćnjak, vrt i okućnicu da što
možemo više od lepog vremena ugrabimo. Šišaj travu, istrimeruj nepodšišano,
preori (tačnije: izdrljači) leje električnom frezom, pretesteriši sva ona drva
koja su od predugog stajanja već počela da dobijaju crvene gljive i trule
(dovlačili smo ih sa planina tokom jeseni i zime kao trofeje iz šetnji; bili su
popadali sa drveća združenim dejstvom starenja i crva, ili smo ih kao ostatke
pokupili posle oglodavanja šume od strane drvoseča). Moju gospu je čekalo i
sađenje pelcera (koji od tolikog čekanja da ih rasadi, više nisu bili pelceri,
već zamalo u saksijama počeli da dobijaju plodove, ili da umiru od prekomerne
vlage ispod mušeme kojom ih je od kiša i hladnoće štitila). Bacih se i na
pomaganje komšijama oko njihovih poslova. Preuredismo šupu, oslobodismo se
jabuka koje je dublje zahvatila trulež. One sa manje istrulele očistismo za
pitu. Isprskasmo voćke protiv štetočina. Odvukosmo što dalje od kuće kante sa
smrdljakom u vodu potopljenih kopriva, koje je moja gospa kiselila za prehranu
svojih travki-zabrljavki i povrćki u lejama. Naravno i miomirisnu zovu sam
morao da berem po naređenju zna se koga, a i oko stabala da obmotavam lepljive
trake i da ih mažem kolomazom, kako nam po listovima voćki mravi-stočari ne bi
razmnožavali i napasali svoju stoku (biljne vaši). Poslova koliko hoćeš. I ne
samo poslova.
Taman kad su počele nove kiše i kad sam mislio,
eto, najzad mogu da sednem i na papir (ekrana) prenesem svoje impresije o
boravku među južnomoravskim aforističarima, dođe nam u goste prerano raspušteni
unuk sa mamom. Razume se, od pisanja u takvim okolnostima ne bi ništa. Svako
dete traži pažnju.
Na dan unukovog odlaska ponovo granu sunce, mireći
me sa tim da još ne mogu za kompjuter. Radovi u voćnjaku i bašti se obradovaše.
Srećom, odozgo od Bele reke, vidim danas, valjaju se oblaci. Neošišana trava u
dvorištu zaplaka. Obećah joj, ako ova sadašnja tmurnoća potraje dovoljno dugo
da u cugu završim pisanje, naoštriću nož na kosilici da je ne boli i odmah je
ošišati čim sunce grane.
⁕⁕⁕
Aforističari su ti posebna fela ljudi. Umišljaju da
su pametniji od drugih, da im je glava velika kao balon, veći od onog koji leti
nad Kapadokijom. Nos im bode oblake od uobraženosti. Uvereni su da su svojom
mudrošću uhvatili boga za bradu. S prezirom gledaju na svet oko sebe, a
naročito na nas pisce: piskaramo tu stotine i stotine strana, a oni sve to što
nam u roman stane, iskažu u jednoj ili dve rečenice. Prepotentni su kao
bogataši u poseti osiromašenom kralju. Oni ne jedu hranu, snagu crpu direktno
od sunca i nuklearnih procesa iz utrobe Zemlje. Nemaju potrebe ni vodu, a ni
druge tečnosti da piju, posebno ne alkoholne – naduveni su i dovoljno opijeni
svojim egom. Ispod časti im je da se saginju i pertle vezuju. Umesto cipela
nose čizme sa zvečećim mamuzama, kako bi na sebe skrenuli pažnju i onima koji
ih ne vide, jer njih mora svako da vidi, svako da čuje i obavezno do zemlje da
im se klanja. Jednom rečju, niko ih nije dostojan onoliko koliko su uvrteli
sebi u glavu da su dostojni.
Da, tako mislih, štaviše i ubeđen bih – doduše ne
baš ovako iskarikirano, ali ni daleko od toga – dok ne dođoh u ovu varoš,
prestonicu aforizma i ne stadoh među njih, aforističare. Kad ono, oni obični
ljudi, svakodnevni, obučeni ko i svaki drugi, normalno očešljani. Ni uobraženi,
ni s prezirom u glasu i pogledu prema onima koji nisu aforističari. Skromni
štaviše, povučeni, tihi, nasmešeni, prijatni – jednom rečju: dragi. Dobro, de,
ima i među njima onih koji nose mamuze, s repićem, leptir mašnom, lulom u ustima
(ovo za lulu lažem, ali mi je osećaj isti). Ima i onih koji ćute, tihih,
skromnih po prirodi, ili vaspitanju. Ima i pričalica, koje ti povere sve tajne
kao najrođenijem, ne samo društva u kome se kreću, nego i svoje, iako si se sa
njima tek upoznao. Ima i sramežljivih, kojima još malo pa moraš kleštima reči
da čupaš ne bi li što te interesuje saznao. Ima i takvih koji pokazuju već
poslovičnu prostosrdačnost našeg čoveka kad im stranac dođe, a i onih koji kao
da su te znali sto godina, pa te malo-malo lupaju po leđima kao da si im
najbolji drugar. Sve u svemu, obični ljudi, naši, domaći, svakodnevni.
Poljubismo najpre zaključana vrata na Domu kulture
u čijoj je bioskopskoj dvorani trebalo u dvanaest sati da počne svečanost (bilo
je deset do dvanaest). Stojimo ispred i cupkamo. Samo smo moja gospa i ja, i
jedna meštanka koja je došla kao gledalac. Meštanka ne cupka. Od one kiše, meni
se i mojoj gospi, posle dva i po sata vožnje, napunila bešika pa bi i na uši da
nam izađe. Nadali smo se ve-ceu Doma kulture ko ozeblom suncu. Za mene lako,
odoh iza vrzine pored zgrade železničke stanice, ali gospa, vidim, samo što
nije počela da prokišnjava. „Znam gde su aforističari,“ rekoh joj. „Hajde za
mnom. Tamo je i ve-ce.“
Jedino kafanče čiju klateću tablu ispred ulaza
videsmo, bi ono što mislih. Dok je gospa unutra obavila što je imala, ispred
kafančeta počeše da se skupljaju aforističari, a neki i iz nje da izlaze. Tad
mi je počelo da se razbistrava i cepa platno kojim ih je moja uobrazilja
oslikavala. Čavrljaju kao deca, radosni kao đaci koji su pošli na priredbu.
Pružiše mi ruku, odmah me prepoznali da sam stranac. Odakle si, raspituju se,
pitaju za zdravlje, kako je u planini. Onda svi krenusmo prema Domu, dva po dva,
baš kao đaci. Zapravo, samo ja đak, aforistički, a oni profesori, bardovi
bistrine i nemilosrdnosti dosoljene jedom, pre svega nemilosrdnost samih prema
sebi, jer bez nemilosrdnosti se aforizam ne pravi. Da se razumemo, neko bi tu
smešu bistrine i nemilosrdnosti nazvao prepredenošću. Priznajem, prepreden ne
može biti glup čovek, niti može biti nemilosrdan prema drugome. Ovo ipak nije
ta vrsta prepredenosti, ovde se prepredenost svodi samo na igru reči, kako da
što lukavije sabiješ eksploziv u naprstak, a on da eksplodira kao vulkan, sve
okolo da obasja i pospe pepelom, a bogme, poneke i lavom da ožari.
Uđosmo najzad u Dom kulture. Dobro je: odmah je kod
ulaza ve-ce, ako zatreba. Dobro je i što mozak aforističara ne radi kao bešika.
Kod njega nema opasnosti da će se prepuniti aforizmima, a onda da mu svinkter
popusti i da ih nekontrolisano prospe bilo gde i bilo po kome. Aforističar
cilja koga će da pogodi. Aforizme izbacuje kao rakete sa navođenjem. Ako ih
više pošalje odjednom ka istom cilju, to se zove aforistička kanonada. Za
njegove plotune, hvala bogu, u ovom svetu baruta ima na pretek. Koga aforističko
đule opali, a zaslužio je, češe se do prekosutra.
Sala je tipična za seoske domove kulture. Začudo
nepoderane joj stolice, gotovo im nov narandžasti tapacirung, neće te žuljati
ceo dan da sediš u njima. Ne znam samo ko ih sve očisti i pod sali izriba kad
ono pijani vandali obiše zimus Dom i celu salu i sva sedišta isprskaše snegom
iz vatrogasnog aparata. Nadam se da su te vandale posle pohvatali i naterali da
sve očiste i to četkicama za zube, kako se priča da su, u slavnoj nam vojsci
nekada, vojnici po kazni nužnik u kasarni prali.
Sala je po propisu nagnuta, kako oni u redu ispred
ne bi zaklanjali pogled onima u redu iza. Bina joj je taman toliko visoka da
prvi red vidi koje su boje čarape konferansijeu i izvođačima. Sedišta je, ako
sam tačno izbrojao, sto šezdeset. Baš velika sala. Ne znam samo kako je zimi
greju? Nigde ne videh ni peći ni kalorifere ni klima-uređaje ni radijatore.
Očigledno je ne koriste kad je hladno. Sem za doček Nove godine, kad ljudima i
ne treba furuna – sami su furune: zrače igrajući kolo, a lože se alkoholom i
masnim pečenjem. „Dom je ovaj kuća svima, dok u njemu pića i prasetine ima.“
Kuku, ja postao aforističar!
Nas dvoje se prosto raspilavismo kad poče priredba.
Zapravo, bio je to garnir od priredbe, nalik onim kakve su se nekad pravile po
školama i domovima kulture širom voljene nam zemlje. Vratismo se u detinjstvo.
Red je mlada dama, predivne, duge kose, još divnijeg glasa, otpevala narodnu
tužbalicu, red su čitani aforizmi prisutnih aforističara, red je sjajni ansambl
lokalnog KUD-a blistao spletom narodnih kola, u nadahnutoj koreografiji mlađane
nastavnice i starog koreografskog vuka, red su opet aforističari izmamljivali
usklike odobravanja od prisutne publike, pa je opet mlada dama božanskog glasa
pevala, sklanjajući povremeno svoju, do nogu dugu kosu (kako joj se ne bi
pretvorila u krila, a ona u vilu, Zvončicu i poletela prema svetlu od ulaznih
vrata iza naših leđa), red su opet aforističari aforizovali publiku, red opet
KUD izmamljivao uzdahe i tapšanja (naročito jedan crvčak od devojčurka među
njima, koja teško da je imala osam godina), red nanovo aforističari, red ja na
bini! Ej i ja čitao svoje aforizme koji uđoše u „Zbornik aforizama“ sa ovog
skupa! Dobih i zahvalnicu, ispisanu krasnopisom, što udostojih ovaj skup svojim
prisustvom (al sam skroman!). Osim nagrađenog momka iz Vrnjačke Banje, bejah
jedini gost sa strane (ne računajući Nišlije), koji je imao dovoljno kuraži
(ili manjak pameti) da se autom probije kroz dažd i usput slalom vozi između
odrona. Stvarno smo zavredeli pohvalu, ne samo zahvalnost.
Slikasmo se na kraju svi mi učesnici priredbe,
zajedno sa organizatorom, poređani na bini kao apotekarske flašice. Sad kad
gledam te fotografije, ispade da sam bio najviša štrklja među njima. Od brđana
se i očekuju duge noge. Mada duge noge pre priliče ravničaru – da ga drže iznad
vode kad reke ravnice zaplave. Ovde se to pravilo izmetnulo: iako su u ravnici
rođeni i ravničarsku majku sisali, Žitkovčani, domaćini naši dragi, niži su od
nas, sa planine sišlih (čak i od onog momka iz Vrnjačke Banje). Ko zna šta je
Prirodi bilo na umu kad je njima i nama gene smućkavala. Jedino ako su i oni
sišli sa neke planine pa nas to samo zeke da su iz ravnice? Od kad nam u brdima
sela opusteše, od planinskog kala reke nam se u ravnici zapušiše. Sad jedino da
nam peraja niknu. Kuku, ja opet izbacih aforizam, iako nikad do sada, tačnije
do poziva domaćina na ovaj skup, nisam pisao aforizme!
Domaćin „Dana satire Pavle Tončić“ u Žitkovcu bilo
nam je Udruženje stvaralaca u kulturi „Zavičaj“ (skraćeno USUK). Njegovi
članovi se samo tako zovu. Nisu usučeni ni duhom ni organizatorskim
sposobnostima, naprotiv. Nisu usučeni ni članovi porodice Tončić, generalnog
sponzora, čijom je ljubaznošću ovaj vatromet pameti leteo. Počivši Pavle
Tončić, njihov otac i brat, bio je aforističar „Ošišanog ježa“, takođe i
dobitnik „Zlatne kacige“, viteškog zvanja „Festivala humora i satire“ iz
Kruševca, koji se održava svakog prvog aprila, na dan rođendana Čkalje,
Kruševljanina, ikone srpske komedije, koji je samo svojom pojavom – nisu mu
bili potrebni gegovi – zasmejavao celu ondašnju Jugoslaviju. Linije života se
seku.
⁕⁕⁕
Dok smo dolazili, ulazili smo polako u Žitkovac.
Prvi put smo ovde. Kola su milila a mi zverali okolo zbunjeni. Utisak nam je
bio kao da nas je neki okrutni, srbijanski vremeplov (okrutniji od onog H. Dž.
Velsa), bacio u prošlost i vratio najmanje pola veka unazad (možda i čitav
vek). Kao da smo uronili u stare fotografije i mušicama isflekane razglednice
gradova Srbije pred Drugi svetski rat ili u prvih deset-dvadeset godina posle
njega. Nekom haripoterovskom magijom te požutele fotografije su pred našim očima
sada oživele. Promiču pored nas stare kuće, prizemljuše, pravljene očigledno
još u predratno vreme, a one „mlađe“ u posleratno. Nijedna nova! Fasade im
neodržavane. Neke samo što se ne sruše. Jadne prodavnice, par tezgi ispred sa
oskudnim artiklima kolonijalne robe, povrćem ili voćem. Jedna benzinska pumpa,
manja od najmanje seoske u našem kraju, na kojoj se toči gorivo za traktore i
freze. Iza pumpe, nekadašnji ponos ovog dela Srbije, pruga od Beograda do Niša,
kojom je prošao prvi voz tek proglašene kraljevine. Između nje i pumpe, u sred
Žitkovca, železnička stanica na kojoj, zamislite tog poniženja, ne piše
„Žitkovac“, nego „Aleksinac“, a Aleksinac nije ovde, nego je tri kilometra
daleko, ne vidi se – tamo je preko Južne Morave i autoputa. Nigde u svetu nema
da se železnička stanica zove po mestu koje nije mesto u koje putnici iz voza
silaze!
Ali tu jadu nije kraj. Iza pumpe, a desno od
železničke stanice, tik prekoputa Doma kulture – ruglo Žitkovca: zemljani
parking sa nekadašnjim ve-ceom u dnu (bez vrata, pun šuta i đubreta), nekoliko
žbunova okolo, šikara. Tuga božja. Tražimo pogledom trafiku da pre početka
manifestacije kupimo „Politikin Zabavnik“ (juče je bio petak). Izlazimo iz
ulice kojom smo došli od autoputa, skrećemo prema Domu kulture u ulicu koja
spaja kućama već spojena nekadašnja zasebna mesta Moravac, Žitkovac i
Prćilovac. Nigde trafike. Žitkovac jednostavno nema trafike. Nema ni birtija.
Jedinu koju videsmo (birtiju) je ona u kojoj mi je gospa, uz osmeh pričljivog
konobara, veselog kao da ćemo popiti nešto, našla olakšanje u muškom ve-ce-u (u
ženskom nije bilo svetla).
Kasnije saznasmo zašto je sve ovako, kako majka
sina imala, ranila ga, a kad sin malo porastaja, u sirotište ga dala. A
sirotište gore nego u Dikensovim romanima. Da ga tamo bar u Pepeljugu
pretvoriše (danas je to moderno), mogao bi se nadati da će se naći princ i pre
ponoći sa njim (to jest s njom) zaplesati. Ovako, preseli se naš Žitkovac na
požutele fotografije, zamrznu se u vremenu, prepušten kišama koje će mu farbu
sa fotografija skidati, a fotografije potkorušiti i sa njih lak negdašnjeg
sjaja ljuštiti.
Priču koju nam ispričaše predobri domaćini (a
pričaše je ne jadajući se, ali sa primetnom gorčinom u glasu), proverih posle
na internetu. Sve je bilo kako su nam rekli da je bilo. Kad je ono 1965. nekom
pametnjakoviću u vlasti dunuo pogrešan vetar kroz šuplju glavu, ukinuše opštinu
Žitkovac koja je dotle, levo od toka Južne Morave, zahvatala pola
južnomoravskog kraja iza planine Jastrebac. Beše to bogat, zemljoradnički kraj,
išaran poslovnim potezima budućih preduzetnika. Tu se nije gajilo samo ono što se
u zemlju kao seme ne baca. Vino, rakija i med su potocima tekli. Pšenice,
kukuruza, repe koliko hoćeš. A onda je došlo odumiranje. Isto što se desilo sa
Kruševcom, privrednim gigantom i kulturnom perjanicom krajeva uz Rasinu,
Zapadnu, Južnu i Veliku Moravu. Umesto Kruševac da bude međuopštinski centar
ibarsko-moravske nahije kao najrazvijeniji grad, zasadiše ga u Kraljevo, mesto
koje je u to vreme bilo jedva nešto veće od Lazarice, kruševačkog prigradskog
naselja. Zahvaljujući toj sadnji, Kraljevo procveta, razvi se parama
Kruševljana, a Kruševac osta da tavori i sam se o sebe sapliće. Od tog mučkog
udarca se nikad nije oporavio.
Pričaju stari, kad se ono u Skupštini odlučivalo ko
će između Kraljeva i Kruševca gaće izvezene srmom da navuče, Kruševljani
poslali kao pregovarače u Beograd političke komesare, bez škole i matematičkog
znanja. Kraljevčani ispadoše mudriji: umesto komesara u Beograd ispred njih
odoše ono malo doktora nauka što se nađe a pretekli su osvetničku čistku do
rata „prezrenih“. Doktori nauka matematički dokazaše da je Kraljevo mesto gde
se ukrštaju železnički i drumski putevi, da se nalazi na razmeđi fesova i
šajkača i baš zato treba da je u njemu sedište. Pitam se samo, ako je takav
kriterijum važio za administrativno ustoličenje Kraljeva, zašto nije važio da
se Žitkovcu ne izmiče stolica ispod nogu? I Žitkovac je bio raskršće zemljanih
i gvozdenih drumova. Dobro, nije baš na razmeđi fesova i šajkača, mada nije ni
daleko.
Očigledno je Aleksinčanima te godine bila jača
rakija pa skupštinskim odbornicima očas posla pomela pamet. Džaba što im
Žitkovčani na vreme u Beograd poslaše svoju lepoticu, glumicu, Branku Mitić,
rođenu u Žitkovcu (ili Prćilovcu – još se Žitkovčani i Prćilovčani nisu
dogovorili gde – srpska posla). Eh, kakva je to lepota od glumice bila!
Crna, podgojena taman toliko koliko treba. Na nju će, kad bude zaigrala kao
udovica Nikolija u seriji „Ljubav na seoski način“, balaviti muškarčine cele
Jugoslavije.
Džaba se Žitkovčani trudiše. Onima na vlasti su
izgleda bale obilnije tekle od unosnije pomisli: koliko može da se „skloni“ od prodaje
uglja, čije je vađenje u aleksinačkim rudnicima tih godina upravo postiglo
rekordnu proizvodnju. Lakše je bušiti zemlju nego jalovo balaviti na udovicu
Nikoliju. Parite vi oči sa Nikolijom svi koliko vas ima, od zarade na rudnicima
parićemo se samo mi, „izabrani od naroda“. Lakomost je vrlina onih kojima
umesto muškosti zadebljaju prsti. (Kuku, opet sam se dao u aforističare!).
Od te otimačine Žitkovac poče materijalno da
probada. Kako i da ne propadne kad mu nametnuti gospodari iz Aleksinca
poskidaše sa položaja u dotadašnjim institucijama sve viđenije ljude. Jednako
tako bi i sa direktorima ono malo državnih preduzeća u Žitkovcu. Umesto
Žitkovčana, novi gospodari postaviše na „važna mesta“ svoje. Tim „svojima“ to
beše samo dodatni izvor džeparca – za Žitkovac i njegov dalji razvoj briga ih
bilo koliko za lanjski sneg.
Još gora vremena Žitkovčanima dođoše posle
pištaljki i lupanja u šerpe, kad od kraja dve hiljadite počeše na „položajima“
da im se smenjuju partijski „kadrovi“ (iz Aleksinca, naravno, a odakle bi). No
voz se tu nizbrdo samo zahuktavao. Taman da Nikolijini potomci pomisle da od
njihove nizbrdice nema gore, otvori se ponor sa dolaskom najnovije vlasti.
Dotle su im bar slali ljude sa kakvom takvom državnom školom koju su zaista
završavali, a otada… No, bolje da ćutim da me ne bi neki u crnom pritisli da otkrijem
ko mi svu ovu gorčinu u uši sasu.
Žitkovčani se ipak ne dadoše odumreti. U inat
takvoj vlasti. Nek se kuće ruiniraju, nek se ljušti fasada onim malobrojnim
koje jedva sprat imaju, nek stoje i dalje u ciglenoj fazi retke ko zna kad
započete, nek se farba sa drvenih okovratnica i izloga radnji suši i puca, nek
su im trotoari ko u tursko doba. Ako, vas, Aleksinčane, i tebe državo, nije
sramota da putnici, pošto siđu iz voza, prolaze kroz ovakvu kasabu – nas je još
manje sramota. Mi svoju materijalnu bedu više ne primećujemo, jer imamo nešto
što nam ne možete prisvojiti, a ono što ne možete prisvojiti, ne možete ni
zapustiti. Kulturu jednog naroda još niko nije uspeo da uništi, pa nije i neće
žitkovačku. Formirali smo jedan od najuspešnijih ansambala narodnih igara u
zemlji. Na njegovoj koreografiji mogu da mu pozavide i takve veličine kakvi su
folklorni ansambli „Krsmanović“, „Abrašević“, „Lola“ i „Kolo“ iz Beograda.
Zaista zaslužuje duboki naklon onaj polet u dečici svih uzrasta, koja prosto
lete pozornicom preplićući nogicama kao da su im propeleri, kao i onaj osmeh i
ispunjenost igrom u prelepim curama, još malo pa stasalim za udaju, koje su
daskama pozornice zamenile šetnju oko crkve i hvatanje u kolo na vašarima da bi
ih momci primetili, kako su do skora radile njihove majke i bake. Imamo i svoje
muzičare, „Dukat“, sjajnije od dukata. A tek ovo udruženje „Zavičaj“, koje naš
Žitkovac proizvede u prestonicu aforizma Srbije, a i šire! Sve to zaista niko
ne može da nam oduzme i prisvoji niti iz grudi iščupa. Zar vi mislite da mi ne
volimo da čitamo, zar mislite da ne umemo stihove da nižemo, prozu da pišemo,
da slikamo, sviramo, pevamo i sportom se bavimo? Dođite i uverite se da smo i
dalje opština, kulturna opština. Ne, nije to inat, to je samo da vam pokažemo
da nismo ni malo zaostali, iako ste se svim silama trudili da nas srozate,
ponizite, sa uličnim džukcima i govedima na livadi izjednačite!
Šok za mene i gospu tek je imao da dođe – ali
pravi. Sprovede nas posle priredbe domaćin do svojih prostorija ulicom koja
vodi prema Prćilovcu, pa desno u ulicu kojom smo došli u Žitkovac. Prolazismo
straćare i one, vidi se, nekad otmene kuće. Uvukoše nas, na kraju, između dve
takve, preko travnatog dvorišta do doksata jedne, vidi se i to, nekad raskošne,
domaćinske kuće (u njeno vreme možda i vile). Nakon doksata i malog hodnika,
uđosmo unutra. A unutra, nismo mogli da verujemo prizoru koji se ispred nas rasprostro.
Sala, ne mala, tu i tamo joj se sa plafona oljuštio kreč (nečemu je ozbiljnom
očigledno u minulim vremenima služila). Na sred sale ogroman, dugačak sto kao
konferencijski u salama upravnog odbora ozbiljnijih firmi. Na stolu hrpa hrane,
samo što ne popada koliko je ima. Da ne veruješ očima šta su nam sve ovi
materijalni sirotani, a duhovni bogataši spremili! Roštilja najboljeg svih
vrsta – gomila. Ovali suhomesnatih proizvoda, sira i kačkavalja svih vrsta –
gomila. Gomila sokova svih vrsta u flašama i tetrapaku. Gajbe sa flašama piva u
uglu, koje sumnjam da ima ko i da može sve da popije koliko ga je. Kisele vode,
obične vode, vina, rakije. Tek kolača kakvih sve nije bilo i koliko je bilo, ne
da se opisati. Iskreno, ni na najbogatijim banketima i ručkovima naučnih i
stručnih konferencija u Beogradu i svetu koje svojevremeno pohodih, ovoliko
hrane i ovako ukusne nisam video ni kušao. Tako nečeg nema ni u ol-inkluziv
hotelima Turske i Egipta. Bukvalno se udavismo u jelu. Da je moglo u trbu da mi
stane, ko zna koliko bih još kobasica pojeo – tako slasne do sada ne probah:
topile su se u ustima. A tek „ruske kape“! Mogle su, bez lažne skromnosti da se
takmiče sa „ruskim kapama“ najboljih svetskih poslastičara. Uplaših se ko će
toliku hranu da pojede. Nas dvadesetak gostiju USUK-a koji pođosmo za
domaćinom, uključujući i desetak domaćih, teško da se sa svim ovim moglo da
izbori.
Pokaza se da mi je bojazan bila pogrešna. Taman
napunismo stomake i zalismo ih pićem, kad u salu hrupi ceo folklorni ansambl
KUD „Mladost“. Mila majko, kad se devojčice baciše na ono mesište i kolače,
zalivajući sve sokovima pa i „guaranom“ (da i „guarane“ je bilo!). Učini mi se
da sam u bioskopskoj sali i da gledam film „Gola džungla“ sa Čarlston Hestonom,
koji me je kao klinca prestravio. Najezda mrava ubica, „marabunta“, u Južnoj
Americi upada na njive i sela, sve pred sobom zbriše, a goveda i ljude bukvalno
oglođe do kostiju. Danima sam posle, kako zatvorim oči, video mrave kako
nadiru, penju se po ljudima i žive ih pretvaraju u kosture. Sve koji tako
navale na nešto otada smo zvali „marabuntama“. Nek su žive i zdrave ove
žitkovačke „marabunte“, posle onako dobre igre nesumnjivo su bile ogladnele. A
i mladost je to. Jedva mi uspe da se između njihovih laktova dokopam poslednje
„ruske kape“. Pojedoh je kao kucov u tri slatke reči, „am, am, am“. Nisam ni ja
„marabunta“ od raskida. Ako sa ovim curicama ne mogu da se takmičim u igranju
kola, mogu bar u jedenju.
Tako se svrši naše gostovanje. Pozdravismo se i
izgrlismo sa domaćinima i obećasmo da ćemo i iduće godine doći. Ako ni zbog
čega drugog, onda bar zbog njihovih slasnih kobasica i „ruskih kapa“. Žitkovac
je nama Kruševljanima i bez tih kobasica i „ruskih kapa“ blizak od davnina. Ta
sećanja još traju. Dok je Žitkovac bio opština doživljavali smo ga kao udaljenu
ispostavu Kruševca. Mnogi naši rođaci i poznanici, posebno zaposleni na
železnici, radili su, ženili se, decu rađali i živeli u Žitkovcu ili njegovom takoreći
predgrađu, Prćilovcu. Da, živeli su i u Prćilovcu, ali su svi govorili da žive
u Žitkovcu. U to vreme (a i danas se može čuti), Prćilovac se pominjao u
pogrdnom smislu, nekako sa prezrenjem. Bilo je sramota odgovoriti kad te neko
pita da živiš u Prćilovcu. Kad se kaže: „Ma, pusti ga, on je iz Prćilovca“,
imalo je značenje kao da se reklo da je iz neke rupe bogu iza nogu. Oduvek je
bio na lošem glasu zbog svoje ciganske mahale koja je rasad prosjaka i
prostitutki širom Srbije, ali i Evrope. Tuče, bodenja noževima, sevanja sekira,
sa usputnim otmicama i silom udavanim devojkama, ne retka su u njemu pojava.
Kako je od jedne časne grčke reči, koja isto znači što i naša, nasleđena od
Turaka, „miraz“, nastala reč sa posprdnim značenjem, „prćija“, sam sveti bog
zna. Štaviše, „prćija“ u većem delu Srbije, Makedonije pogotovu, Crne Gore pa i
Hrvatske, ne znači više „miraz koji mlada donosi u brak“, nego „miraz koji
udovica donosi u brak“. Ovo za udovice je i razumljivo. Doskora se nije
blagonaklono gledalo na udaju žene ostale bez muža. Udovici tek nije
mogao niko da oprosti što imovinu koja joj je ostala od muža unosi u novi brak.
Verujem da su „prćiji“ takvi nakaradni odnosi prema ženama u crnom i doneli
negativno značenje: „imovina sa kojom svako može da postupa kako mu se ćefne“.
Upravo se tako aleksinačka opština odnosi prema
Žitkovcu. Brine o Žitkovcu kao o nekoj prćiji tamo negde preko Morave. Kao da
je to „tamo negde“ bogu iza nogu, a ne tri kilometra drumom. Zato su Žitkovčani
rešili da se ne daju. Boriće se, ali ne „svijetlim oružjem“ kao njihovi preci,
nego mnogo opasnijim, nevidljivim – kulturom. Kultura je oduvek bila delotvorno
oružje. Sa njom se ne pobeđuje preko noći, ali se pobeđuje sigurno. Ne bi inače
kroz istoriju tolike aforističare, pesnike i romanopisce hapsili i knjige im
zabranjivali, nekima i palili. Uzalud im je sve to bilo, jer njihov glas se i
iz zatvora narodom pronosio, kao što se i glas žitkovačkog KUD-a „Mladost“ i
njegovog USUK-a „Zavičaj“ prenosi širom zemlje. Zahvaljujući KUD-u i USUK-u za
Žitkovac zna sve više ljudi. I van zemlje ga pominju.
Možda će se aleksinački opštinski oci trgnuti kad
ih budu pogodile strele žitkovačkih aforističara, možda će se neko od
aforističara i konjskim ćebetom iza rešetaka zbog toga pokrivati, ali će se
žitkovački glas ipak proneti i biti jači od glasa po lošem poznate prćilovačke
mahale. Kad se aforističari u Žitkovcu usuknu, i pridruže im se aforističari
van Žitkovca, pa se združenim snagama prema Aleksincu usuknjuju, aleksinački
„sveti oci“ će, hteli ne hteli, morati na Žitkovac pažnju da usmere. Desi li se
to (a desiće se), žitkovački KUD i USUK će za zasluge dobiti dostojnu dvoranu i
hotel da se smeste gosti koji im dolaze, a ne kao sada, da im katolički
„Karitas“ priskače u pomoć i žitkovačkim gostima došlim iz daleka obezbeđuje
spavanje. Bitno je bilo da popovi žitkovački dobiše novu, lepu crkvu (jedino
što videh novo u Žitkovcu), a humanošću nek nastave da se bave „lukavi Latini“.
Našoj je pravoslavnoj crkvi ispod časti da se time bakće. Za nju su ljudske
potrebe nešto suviše prizemno. Ona gleda u visine. Komunicira sa Bogom.
Žitkovčani nek se sami snalaze kako znaju i umeju. Bitno da crkvi redovne
priloge daju. Je l' imate za prilog crkvi – imate, šta onda kukate. Nek vas
Aleksinac i dalje tretira kako vas tretira kad ste za njih prćija. Slava
Žitkovčanima! Aleksinac je uz vas! To jest biće. Uveren sam. Ali kad vam vrati
opštinu!
KRAJ
© 2023
Branimir Perić
Tekst može biti preuzet i objavljen u delovim ili
celini i to isključivo uz poštovanje sledećih uslova: (1) uz navođenje punog
imena i prezimena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta,
(2) bez izmena preuzetog teksta i (3) pod uslovom da se preuzimanje i
objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i
objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavlja kršenje
autorskih prava.
Прозаиста међу афористичарима