Trava do grla došla
© Branimir Perić
© Branimir Perić
Оно сам што моје перо произведе, некада мастилом, данас дигитално. У свом писању сам сав ја, онај који сам. Све остало је материјално постојање.
Juče kasno popodne, posle osam meseci dobrovoljnog izbeglištva, prošetah nekoliko kilometara Beogradom. Uželeo sam se prolećnog, opojnog mirisa otmene dame u belim rukavicama. Ovde gde sam se izmestio iz Beograda, mirisi su raznovrsni, oštri, štipaju nos i nadimaju grudi. Mirisi su to poljskog cveća. U Beogradu ti se od njegovih mirisa spava. Klone ti glava. U njemu ne miriše cveće livada, livada retko ovde gde ima, a i ako ih ima, zarasle su u korov u kome se poljsko cveće guši, boluje, jedva razaznaje. U Beogradu miriše cveće iz krošnji, visoko sa grana, nadmeno kao sam Beograd, a sladunjavo, prosto osećaš šećer u ustima od tolike gustine sladunjavosti. Juče je mirisao bagrem. Gušio je čak i miris kestenova. Gde god kreneš bele se grozdovi visećih zvončića, prosto vidiš kako se miris iz njih izliva i natapa retke šetače, njihova odela, krzna zubatih ljubimaca na povocu ili bez povoca. Idućeg meseca mirisaće lipa. Opet će se Beograd kupati u opojnoj sladunjavosti, opet će od mirisa Beograda da mi se spava. Neka. Probudiće me moje planinske livade kad se budem vratio.
Tekst može biti preuzet i objavljen u delovim ili celini i to isključivo uz poštovanje sledećih uslova: (1) uz navođenje punog imena i prezimena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, (2) bez izmena preuzetog teksta i (3) pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavlja kršenje autorskih prava.
Оно сам што моје перо произведе, некада мастилом, данас дигитално. У свом писању сам сав ја, онај који сам. Све остало је материјално постојање.
Kako sam postao Zapećko Ivanjuška Napisao sam „Bajke za veliku i malu decu“ i skrenuo pažnju čitalačke publike, a ljude od k...