Sažmeni kalendar za šesti april
6. april
1867.
|
K |
nez Mihajlo
Obrenović preuzeo ključeve od turskog Ali-Riza paše. Srbija simbolično postaje
ponovo, posle bezmalo četiristo godina, samostalna država. Izdajnička, od samog
postanka odnarođena vlast ne obeleži ovaj datum. Umesto slave i proslave,
sluganstvom gorim od poltronstva, podanički služeći našem najvećem neprijatelju
(daleko većem od nas samih), svojski je produžila da nas prodaje. Ne stižući ni
da othukne, udarnički je prionula još žešće da nam briše prošlost i sećanje na
zlopaćenje, sakaćenje, satiranje, koje nam njeni mengelski mudodršci, nastrani
zlotvori, vekovima unazad činjaše, paleći se na naše njive, gorje i utrobe
naše, ko mi na ženskinje.
6. april
1941.
|
D |
anas se
navršava osamdeset godina od onog dana kad nam, oni koji se prse gordim
Albionom, praoci gornje Amerike, najveći ratni huškači, rasisti i veći fašisti
od fašista, bleskastima kakvi smo, namestiše radnju i izvedoše nas na ulice da,
ko svaki šiljokurani, pokazujemo izdaleka zube i srednjeprsje tamo nekom Hići
(koga je majka češljala s desna u levo), a sve u inat jedinom pametnom iz
dinastije svinjogojaca koji nas je kažu voleo i hteo da očuva kao mnogoljudnu
naciju međ najmnogoljudnejšima u Jevropi. Pa naravno ondak što se Hića
razbesneo i od jarosti bale na sve strane balio. „Zar oni na koje se palila
roda našeg najveća carica i njihovo podnotrbje obožavala? Zar oni koji nâs,
onakʼu silu udesiše za vrbicu pre dvajes godina i razbucaše nam najveću carevinu
ko čipkane gaće ženske? Mamu da im njinu tamo njinu! Sravnite ih sa zemljom!
Raskomadajte! Ako im pupak pismenosti i kulture ne zadimite i u karavešticu ne
pretvorite, ako im luftvafe onoliku biblioteku promaše – ne izlazite mi na oči!
Uslikaću vas u svoje akvarele kao olinjale mačke, ne ko vukove ponos crne šume!
M'rš na posao!“
Osamdeset godina je otad prošlo. Izdajnička nam vlast ne obeleži
zemljom taj dan stradanja našeg. Tako gazde narediše, unuci i unuke skovača
štita albionskog. Sledeći naum dedova svojih, plaćaju odnarođene obilato i u
mengele im muda drže. Da se mengele ne bi stegle, odnarođeni ne obeležiše ni
ostale datume istorije naše koje imadosmo od kad se popeše na vlast. Niti će. A
kako se narod ne bi dosetio pa datume sam počeo da proslavlja, i usput shvatio
koju mu radnju rade, neprestano mu zamazuju oči izmišljenim skandalima, navlače
ga, sladostrasno u mozak tucaju. Tako se i desi da se desetlećima, skandalima i
tračevima opijana, potpuno izdresirana masa, kličući im užagrenim očima, zaneta
u njihove besmisli ko u špagete vesterne, ni ovog datuma ne seti. Zaborav nije
samo predigra nestajanja, zaborav je sâmo nestajanje.
6. april
1945.
|
P |
artizani
oslobodili Sarajevo od nemačkog okupatora. Tog dana je u Sarajevu poginuo moj
prezimenjak, legendarni Valter, čuvajući električnu centralu koju su, oni sa
izduženom potkovicom na čelu, hteli da unište. Za šta smo ginuli, pita se još
poneka živa starina. Njihovi se potomci više ne pitaju. Ne pitaju se oni ni za
šta. Sve manje i imaju čime. A što se tiče Valtera, njega se više slabo ko
seća. Sećamo se jedino glumca Bate Živojinovića koji ga je na platnu oživeo. A
ni njega nećemo uskoro više. Jedino ako ga se Kinezi ne nastave da sećaju. Za
razliku od nas, oni se svojih legendi sećaju.
6. april
1973.
|
U |
Beogradu
otvorena nova zgrada Narodne biblioteke Srbije. Temelji stare zgrade, spaljene
zapaljivim bombama nemačkih luftvafa trideset i dve godine pre toga, ostaše
pored do današnjih dana. Zarastaju u mahovinu i korov. Stanovnici okolnih kuća
i novih zgrada nisu više oni stanovnici koji preživeše bombardovanje 1941. Nisu
ni oni koji preživeše još gore bombardovanje tri godine kasnije, kad nam
neljudi i zlotvori (sinovi Albiona, ko bi drugi), razoriše sve ono što luftvafe
ne uspeše četrdeset prve. Teško da se iko više seća od čega su ti temelji.
Prigrlismo svoje zlotvore kao da nam je ondašnji požar spalio i sećanje.
Zlotvori postaše naši hranioci. Hrane nas onim što se ne jede. Hranom koja se
guta. Sipa direktno u mozak. Sa kojim ciljem ne znamo. Istopila nam se po tom
pitanju i slutnja. Bitno da hrane ima. I da grokćemo.
6. april
1992.
|
I |
sti
zlotvori koji nahuškaše Hiću na nas četrdeset prve, proglasiše na ovaj dan
nezavisnost Bosne i Hercegovine. Na isti kad nam je Hića poslao luftvafe.
Slučajno isti? Moguće. Istog dana sledbenici polumeseca ubiše nevinog svata na
pravoslavnoj svadbi u Sarajevu. Poteče krv koja nam oboji reke i jame zatrpa
telesima. Ljudi se u zveri gore od zveri izmetnuše. Stare rane od pre pola veka
se još nisu zacelile, niti novi izdanci zamenili sve posečene starine, zemlja
nam se ponovo prekri usirenom krvi i ponovo, po ko zna koji put u istoriji
rastoči. Oni koji se sa sise zajedničke nam majke skinuše i mleko njeno
pljunuše, svojski upreše albionovom gornjoameričkom otpatku da dokazuju svoju
samoniklost. I sebe.
Nemcima je takođe albionov otpadak (ne samo našim odnarođenima)
držao muda u mengele. Koju godinu kasnije „nevoljno“ se umešaše i oni. U
zapadnijima od nas, žigosanim izduženom potkovicom, raspališe plam „Bljeska“ i
„Oluje“. Ode naša Juga a nas prekri veličanstveni mrak demokratije koji nam
donese dostojanstvo poniženja: zdravu glad i veseli odlazak mladih na kuluk kod
onih koji nam svo to blagostanje prirediše. Albion je ostvarivao svoj cilj.
Svima je to bilo jasno. Jedino nama nije. Još uvek.
6. april
2001.
|
H |
aški
tribunal predao domaćim izdajnicima koje je oktobarskim prevratom doveo na
vlast, nalog za hapšenje Slobodana Miloševića. Datum kada je to učinio takođe
je „slučajno“ odabran. Svaki novi datum poništava sećanje na onaj prošli.
Poslednji diktator Evrope (zar?) uskoro će kao sužanj biti sproveden od strane
domaćih izdajnika i izručen pobedniku, pošto je prethodno izdan od sopstvenih
drugova (čudno?). Šamar našem narodu. Jedan od mnogih. A dopustiš li jedan,
svaki naredni sve manje smatraš šamarom.
6. april
2020.
|
U |
mro je moj
tata. Držao se do kraja grčevito svoje vere u vlast (a svakoj je
bezgranično verovao), kao što se grčevito držao za život. Poživeo bi on još
koju godinu da nije bilo pandemije koja mu je ograničila kretanje na ono malo
kvadrata u kući: dvorištance ispred kuće i terasu sa koje je hranio pse. Glasao
bi i dalje za vlast da je doživeo nove izbore. Naučen veštini preživljavanja
još od malih nogu, kad ga je otac sa pet godina dao u sluge da gazdama čuva
guske i svinje, pa koju godinu kasnije poslao preko društva „Privrednik“,
najpre kod vojvođanskog Švabe na krojački zanat, a pošto se opirao učenju
nemačkog (bio ko i ja vrlo muzikalan: strani mu jezici prosto pevali u ušima),
poslao ga da izuči obućarski zanat kod uglednog Kruševljanina, Luke Ivanovića
(od pravljenja obuće se u to vreme lepo živelo: zanatlije su bile gazde). Ali
Luku, koji ga je posinio, đavo terao da predvodi ilegalni pokret i šiljak u nos
nabija okupatoru. Kad je 1942. pokret provaljen, a Luka u zatvoru od batina
umro, ostao moj tata siroče. Posle rata, od siročeta, preko komandira milicije,
studija prava u Nišu, postade sekretar pekarske industrije „Branko Perišić“, pa
sekretar „Komercijalne banke Kruševac“, pa zamenik direktora „Jugobanke
Kruševac“, pa ode u penziju. A za sve to vreme dosledan sebi i svojim idealima.
Ne uspeva to svakom. Neko je dosledan iz straha, neko zbog čvrstine karaktera.
Granica je tanka. Ako je i ima. Hrabri su možda hrabri jer hrabrošću prikrivaju
strah? Možda.
6. mart
2021.
|
O |
stali smo
bez naše Šubare, našeg tigrastog mačka. Da ne bih ponovo o tome pisao i ponovo
pisanjem tugu ranjavao, pročitajte o Šubarinom odlasku u večna lovišta u mom
tekstu objavljenom na ovom blogu šestog marta 2021. pod naslovom: "Izgubili
smo Šubaru".
6. april
2021.
|
B |
ela maca,
moja ljubimica, donela na svet četvoro mladih, tigrasto prugasta na svog tatu
Šubaru. Prvo je izašlo ono koje je bilo po trbuhu belo na mamu, a poslednji,
muškarčić, „pljunuti“ tata. Zato je i uginuo. Zatekao sam ga pokraj mace,
predano okupanog njenim lizovima, ali hladnog. Nije se bunila kad sam ga uzeo u
šaku i odneo da zakopam iznad uzglavlja njegovog tate. Samo me je u oči
gledala. Ne i svoje mrtvorođenče. Ono više nije živo i nije više bilo predmet
njene pažnje. Ostala su joj tri za majčinska osećanja. Za prvorotkinju, koja
jedva da je napunila šest meseci, prava je retkost da joj prežive mačići; a
rode ih dva, najviše tri. Jeste da se prvi mačići u vodu bacaju, ali ja ni osu,
kad mi uleti u sobu, ne ubijam, nego joj pokažem put kuda da se vrati. Konačno
je red bio da se iz sažetih datuma izrodi i nešto lepo, makar ne ljudsko.
Ljudska su samo osećanja. A red je i da ta osećanja više nisu gorčina,
izdajstvo, odrođavanje, niti išta slično, neljudsko, što već vekovima planetom
seje podmukli albion. Albion sa grba našeg tobožnjeg dušebrižnika je lav,
divlja mačka. Zver je albion sveta, a bela maca naš albion. Zver albion voli
samo sebe, a naša maca albion voli nas. Zver albion lovi iz zadovoljstva, naš
albion lovi kad je gladan. Pravi miševi su lovina našeg albiona, a mi smo
miševi podmuklog albiona. I ne samo mi. Perfidni albion sve vidi kao miševe.
Zato mi nikad neće biti jasno zašto ga samo mi zovemo „gordi albion“, kad mu
ceo svet tepa „podmukli (perfidni, dvolični)“. O tome nigde nećete naći objašnjenje.
Sećanje na to imenovanje nestalo je iz našeg pamćenja ko što je nestalo sećanje
na bitne datume naše prošlosti. Tačnije: koji su nam bili bitni.
KRAJ
© 2021
Branimir Perić
Tekst
može biti preuzet i objavljen u delovim ili celini i to isključivo uz
poštovanje sledećih uslova: (1) uz navođenje punog imena i prezimena autora i
postavljanje linka na ovu stranicu sa koje je tekst skinut, (2) bez izmena
preuzetog teksta i (3) pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u
komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno
navedenim uslovima predstavlja kršenje autorskih prava
