NARUČIVANJE KNJIGA slanjem mejla izdavaču: suza.dream@outlook.com, ili popunjavanjem ovog obrasca:

Name

Email *

Message *

February 22, 2026

Dve crkve i njihove porte

 






Dve crkve i njihove porte

 

Pre neko veče obilazio sam detinjstvo: portu oko crkve Lazarice u kojoj smo trčali kros, u kojoj mi je bila osnovna škola, u kojoj se nalazila fiskulturna sala "Partizana", ispred sale fudbalsko igralište na male golove, a iza nje kula Cara Lazara (kulu smo tako zvali, ne francuski, stranski kako je danas prekrstiše oni koji se stide sopstvenog jezika: "Don Žon"). Kula Cara Lazara je bila i ljubavničko mesto. U njoj smo se krili kad igramo žmurke, u njoj smo nalazi neke čudne luft-balone, koje su blesavci među nama naduvali. Fuj!

Sledećeg jutra, već sam se pentrao po brdima iznad Drenjaka na Kopaoniku i za kontrast snimio crkvicu na čuki. Podno nje, u udolini, leži selo Livađe. Crkvicu su seljani zidali godinama, najmanje deset puta duže nego car Lazo svoju dvorsku, Lazaricu. Prošle godine su je završili. I ona ima portu, ali nema kulu sa luft-balonima. Umesto kule ima zastakljenu baraku sklepanu od dasaka. U njoj se svake subote, kad ništa ne ulove, zapijaju domaći lovci i pevaju, a uglavnom ništa ne ulove. Njihovo arlaukanje se čuje jače od crkvenih zvona. Dok nije crkvica napravljena, znali su da se zapiju na groblju. Svašta da pomisliš. Srećom po njih ne love noću. Srećom ne koriste ni luft-balone.

 © 2026 Branimir Perić

February 8, 2026

O Srpskoj Vikipediji s povodom

 


 

O Srpskoj Vikipediji s povodom

 

Već mi poodavno Vikipedija na srpskom ide na „pišni živac“. To penjanje je davno počelo, još od doba kad sam, onima koji je uređuju, slao pisma, upozoravao ih i molio da prestanu sa kvarenjem našeg jezika (očigledno, sračunatim – nemam drugog objašnjenja). Na primer, umesto „prašume“, uporno, kao da nam inat teraju, pišu „kišna šuma“. Ni za živu glavu ne priznaju da su bukvalno preveli sa engleskog rein forest. Naša lepa reč „prašuma“, tako je, u srpskoj varijanti Vikipedije, postala „pišna šuma“. Zamislite tu ludoriju da se Ršumovićeva zbirka pesama „Smešna prašuma“, zove „Smešna kišna šuma“! Ršum bi prvi poludeo. Ili knjiga Svetozara Vlajkovića, „Pustinja u prašumi“, da se zove „Pustinja u kišnoj šumi“! Ili roman Henrika Sjenkjeviča, kod nas da se zove „Kroz pustinju i kišnu šumu“! Ili Zejn Grejov „Osvetnik prašume“, da se zove „Osvetnik kišne šume“. Nagnut nad otvorenom haubom Srpske Vikipedije, Igor Mandić bi na to satirično uzviknuo: „Ma koji im je nježnik!“
Ovo sa „pišnom šumom“ samo je jedan od žalosnih primera, koga sam se posle toliko godina setio. Ako se budem uhvatio i drugih njihovih gluposti, pa i zanemarivanja poznatih ličnosti i događaja iz naše savremenosti, ovaj tekst bi se poprilično odužio.
Do besa me dovodi što skoro ništa od onoga što mi treba ne nalazim u srpskoj Vikipediji, a toga u svakoj drugoj nalazim i to naširoko! Ma šta mislili o onima uz gornji tok Save, kod njih uglavnom ima svega onog što u srpskom izdanju nema. O našim ljudima, našim krajevima, našoj istoriji, sve što vam treba pre ćete naći tamo nego kod nas, uključujući i podatke o ovovremenim ličnostima, naročito onima iz sveta kulture. Naši savremenici, pa i mnoge naše istorijske ličnosti i trenuci, nisu vredni pažnje srpskih Vikipedijanaca!
Od kad sam uvideo da sa usijanim glavama nema razgovora, u velikom luku zaobilazim srpsku Vikipediju. Ako mi nešto zatreba, odlazim na strane Vikipedije (istočnih, zapadnih i neutralnih zemalja). Uporednim prevodom tekstova iz njih, izvlačim šta mi treba.
 
Ali kad te đavo hoće, onda te hoće. Prevarih se večeras da pogledam šta su srpski nogopedisti u Vikipediji napisali o Đorđi Meloni, italijanskoj premijerki.
Samo što mi para nije izbila na uši, kao ispod skačućeg poklopca na šporetu, kad moja gospa, radeći pet poslova odjednom i istovremeno prateći voljenu krimi seriju, zaboravi na šporet, pa ključ iz lonca okupa pola kujne.
Zar Vikipedija ne treba da je politički neutralna? Zar Vikipedija i slične nogopedije služe za to da šutiraju jednu stranu u zadnjicu po naredbi ili po svojoj usijanoj glavi (zavisno šta preteže: naredba ili usijana glava)?
Na jednom mestu, u tekstu srpske Vikipedije o Đorđi Meloni, čitam doslovno ovako napisano: „Meloni je 22. februara 2023. posetila Ukrajinu i sastala se sa predsednikom Volodimirom Zelenskim da razgovara o tekućoj ruskoj invaziji. Meloni je posetila i Buču, u predgrađu Kijeva, gde su ruske snage ubile više od 400 Ukrajinaca u martu 2022. godine.“
Nije mi kipuća voda ispod poklopca prošištala zbog toga što mislim ili ne mislim da je Buča ukrajinski Račak, odnosno Merkale, nego je poklopac odskočio zbog toga što smatram da ne sme niko, ko pretenduje na neutralno informisanje, politički sebe da svrstava i da stavlja iskaze prepisane iz medija jedne od protivničkih strana. Razumeo bih da tako nešto stave u deo gde se pišu kontraverze. U sred teksta, koji treba neko posle da tumači kao istinu, nedopustivo je da se stavlja nešto što je nedokazano, što je spekulativno, a sve je nedokazano i spekulativno dok jedna strana tvrdi jedno, druga dokazuje suprotno i nema makar sporazumne istine.
Udrite me po glavi (da ne kažem čime) ako me još neki put uhvatite da srpsku Vikipediju čitam!

 © 2026 Branimir Perić

February 4, 2026

Nesvakidašnja torta za rođendan



 

Nesvakidašnja torta za rođendan

 

 

Hajde sad, pošteno, da li je iko od pisaca za rođendan dobio ovakvu tortu? Umesto svećica, na štapiću, u tortu zabodene slike korica njegovih knjiga. Dobro, de, ima među njima i korica jedne knjige koja tek treba da izađe, ali poklonu se ne zadiže suknja.
Ne mogu sakriti koliko sam bio zatečen. Nisam mogao da se dignem sa stolice, a kamo li poslastičarku-darodavca da zagrlim i poljubim.
Ovu nesvakidašnju kreaciju zgotovila je vlastoručno moja sestričina, inače moj najubojitiji podbadač za pisanje – baš tako: najubojitiji. Malo-malo pa zvrc telefon, malo-malo pa poruka: „Ujko, znaš li ti koji je datum! Rok sam ti dala, nemoj da si ga slučajno prekoračio!“
Prva reakcija, kad se dostavljač sa tortom i ovim srce slamajućim buketom na njoj pojavio, nije bilo moje širenje očiju od želje i nesvesno mljackanje, kako uvek reagujem pred slatkišima, već je bilo da sam najednom čuo u glavi uzvikivanje Čkalje, našeg legendarnog Kruševljanina, kad je, u onom čuvenom televizijskom skeču, zvučno snimljenim i na gramofonskoj ploči, kao piljar na sav glas pozivao kupce da kupe njegovu robu (kako to samo davno beše!): „...Navali narode! Navali na papričice! Sveže, taze kod čika Laze! Prste da poližeš bez mas' u slas'! Ćerka da gleda, majka da jede, na ćerku da ne dava!“
Eto, sad je meni došlo da se kao Čkalja nad svojom tezgom razderem: „Navali narode! Navali na knjige! Slatke, slane kod čika Brane! Uzdah da ispustiš, njih da ne ispuštaš! Ćerka da gleda, majka da čita, dok ne pročita ćerci da ne da!“
Navali narode, obradujte pisca makar za njegov rođendan i naručite što vam srcu drago!

© 2026 Branimir Perić

 


PORUKA AUTORU se šalje preko mejla izdavača: suza.dream@outlook.com, ili popunjavanjem ovog obrasca:

Name

Email *

Message *

Preporučujem vam da pročitate

Reakcija na tekst jedne očajnice kojoj su ubacili tri psića u dvorište

Reakcija na tekst jedne očajnice kojoj su ubacili tri psića u dvorište   Dobro jutro u klub, nas kojima ne znam samo šta još, sem pene, ...

Najviše čitano