RENESANS U ZAMKU KULTURE
a moglo bi
i
RENESANSA U
ZAMKI KULTURE
U sred smo renoviranja našeg planinskog doma.
Izbeglice smo već danima u sopstvenoj kući. Deo stvari iz prizemlja nam je u bratovljevom
delu, a nameštaj sa sprata, naslagan na sredini sobe u prizemlju. Nešto od stvari
je i na terasi. U bratovljevom delu, preko njegovih i uz njegove stvari naslagani
su nam: rasklopljena ugaona garnitura, dušeci, poddušek, frižideri, šporet, kuhinjski
elementi… Nemamo gde ni da se svučemo ni da se presvučemo. Dovijamo se kako znamo
i umemo.
Svako veče gutam prašinu da prosečem put kroz
novonastali šut do našeg kupatila u kome nastavljamo tvrdoglavo da održavamo ličnu
higijenu (je l' se to tako zove?). Brat ima kupatilo, ali nam je kod njega sve nekako
tesno, ne samo kupatilo, iako su i kupatilo i soba i predsoblje i šupa istih dimenzija
kao kod nas.
Garderoba nam je natrpana jedna preko druge.
Provlačimo se između nameštaja, sudaramo se
sami sa sobom.
A tek krevet! Navikli smo da spavamo u našem
dva sa dva – možemo u njemu da se baškarimo koliko nam je volja bez pomisli da ćemo
jedno drugom u snu zabiti koleno u slabine.
Bratovljev krevet nam je uzan. Kako u njemu
njegova ajša i on spavaju kad dođu ponekad vikendom, nije mi jasno. Jutros pred
zoru, okrećući se u njihovom krevetu, mlatnuo sam laktom svoju gospu po sred čela.
Sirota, premorena od kućevnih poslova u prostoru koji nije njen, tako je dubokim
snom spavala da se od mog udarca nije ni pomerila.
U pola metra sa pola metra ispred sudopere,
jedva je stao jedan ormarić i na njemu naša indukciona ploča. Za šporet već nije
imalo mesta.
Gospa je po celi dan u toj rupi, otud zaliće
i odliće majstore, kuva im kafu, zavlači se, izvlači, odlazi u predsoblje, vadi
majstorima pivo iz frižidera, stavlja novo da im se hladi, postavlja im ručak, usisava
trošice kad završe. Prostorna teskoba je više umara od zalitanja.
Kad zaspi, spava mrtvim snom. Zato je moj udarac
nije probudio.
Dobro da je nisam klepio po nosu. To bi je
sigurno rasanjivilo, a ja nakon toga više ne bih zaspao.
U takvim zatvorskim uslovima, pokušao sam po
povratku iz Banje da zapišem utiske sa koncerta ansambla „Renesans“ održanog 30.
jula u „Zamku kulture“ u Vrnjačkoj Banji, ali mi misli nisu funkcionisale. Oči su
mi se sklapale, što od naporne noćne vožnje, što od celodnevnog umora boravljenja
sa majstorima. Jednako tako i narednih večeri.
Preko dana je to bilo neizvodljivo. Svakog
časa majstorima nešto treba dodati, ili „skoknuti“ do Brusa i kupiti materijal koji
nedostane.
Mada, iskreno, ne mogu da se usredsredim na
pisanje čak i da nađem vreme i prostor gde bih seo, Ovo nije moje stvaralačko okruženje.
Drugo je kad sam negde na putu, na odmoru, tad mi nije problem ni ležeći na mobilnom
da pišem.
Danas je Ilindan, crveno slovo u crkvenom kalendaru.
Nijedan majstor na taj dan ne radi pa ni naši. Prilika je da konačno sednem i sa
laptopom u krilu zabeležim to što je trebalo odmah da se zabeleži.
⁎⁎⁎
U osam uveče, tridesetog jula, onako premoreni
kao da smo sami krpili rupe u zidovima i sami molerisali, skoknusmo gospa i ja preko
brda do Vrnjačke Banje, duši svojoj oduška da damo. Tričavih pedeset seda i po kilometara,
ili što bi Gugl rekao, jedan sat i šesnaest minuta do tamo, i toliko isto nazad.
Još sunce nije zašlo kad smo se ispred „Zamka
kulture“ parkirali, tačnije kad smo zabili kola u živicu dvorišta Zamka.
U Zamku se održava završno veče „21. Međunarodnog
festivala klasične muzike“. Festival će zatvoriti, ko drugi nego slavom ovenčani,
nenadmašni ansambl „Renesans“, pod rukovodstvom nesmirenog Ljube Dimitrijevića,
bez koga „Renesansa“ ne bi bilo, a ni našeg zadovoljstva da uživamo u oživljenim
notama davnih vremena. Dovoljno je, čini ti se, samo Ljubinu svirku na fruli ili
flauti da slušaš, zadivljen njegovim dečačkim poskakivanjem i mlaćenje telom presavijanjem
u struku, i to sa frulom ili flautom na usnama, pa da ti veče bude ispunjeno srcem
koje oduševljeno otkucava. Kao da je pajac koga ruka mađioničara pokreće odozgo
potezanjem konca. Neodoljivo me podseća na onu čuvenu crnu siluetu frontmena grupe
Džetro Tal, Ijana Andersona, na kojoj Ijan stoji na jednoj nozi i svira flautu.
Ko je od koga ukrao fazon ne znam. Biće pre da su pokrali Ljubu pošto, ako je verovati
veštačkoj inteligenciji, silueta flautiste, kao simbol Džetro Tala, pojavila se
tek krajem osamdesetih, a Ljuba izvodi svoj mlateći performans sigurno već više
od pedeset godina. Samo sam čekao kad će, sa flautom na usnama, da podigne jednu
nogu, osloni se njome na drugu, pa da slika bude potpuna i bez konca koga odozgo
neko povlači.
Pajaca na koncu od drveta, isto takvog, majka
nije htela da mi kupi kad sam se sa osam godina u Vrnjačkoj Banji oporavljao od
žutice. Prodavao ga je jedan drvodelja na uličnoj tezgi. Ofarbao mu je bio odelce
i kapu šarenim, cirkuskim bojama „na kocke“. Zatražio sam ga samo jednom, uprkos
želji. Za razliku od mog brata, kad mi jednom kažu „ne“, budem povređen i više ne
tražim; niti bih ga uzeo da mi ga posle kupe. Majka je imala razlog što me je odbila.
Znala je da bih ga, kao i svaku igračku koju dobijem, odmah rašrafio, da vidim ima
li još nečeg u njemu, sem konca koji ga pokreće.
Ljubu zaista, kao da je neka nevidljiva ruka
odozgo pokretala, ili ga je zla veštica (možda i dobra) vretenom odzada podbadala.
Nije stao od kad je kročio na pozornicu do poslednje odsvirane numere. Klanjanje
publici na kraju se ne računa.
Ne, nismo došli zbog njega, bez obzira na pajaca
iz detinjstva čiji sam zov osećao. Od studija, kad sam prvi put čuo ime ovog čarobnoj
ansambla, vukla me je želja da ih uživo čujem (i tako čitavih 50 godina!). Došli
smo zbog Marije Milosavljević, ćerke naše komšinice iz Drenjaka, mastera svirke
na flauti, specijalizanta operskog pevanja i nastavnice muzike u Frankfurtu (ab
Majna). Dotad sam Mariju slušao samo preko snimaka sa Jutjuba, Instagrama i Fejsbuka,
ili sa DVD-a koji mi ostavi kad sa ćerčicom dođe u posetu majci.
Znam je otkad je curetak bila. Zovem je Vrabac,
zbog njenog cvrkutavog glasa. Svejedno, ne malo je bilo moje iznenađenje kad sam,
u „Zamku kulture“, čuo uživo njen sopran. Jedno je snimak, a sasvim drugo živ odjek
glasa u akustičnom ambijentu. Dotad sam je uživo slušao samo kad svira na flauti.
Imao sam utisak da su se nebesa otvorila. Njen,
ili božanski glas kroz nju, svejedno, odzvanjao je mojim ušima i nosio me u visine.
Mogu samo da pretpostavim kako su joj se mama
i tata topili od ponosa, jer i oni su bili tu, i sve komšije i prijatelji koji su
mogli doći.
Jedva smo posle koncerta, gospa i ja, objasnili
njenom tati zašto ne možemo sa njima u kafanu da proslavimo Vrapčev nastup. Čekala
nas je duga vožnja kroz noć preko Goča do našeg Drenjaka, i to po mrklom mraku.
Dok se budemo vratili, biće skoro ponoć.
Jeste da je zlatna tepsija punog meseca sjajila
nisko nad planinom, ali je strmi put, pun serpentina, vodio kroz gustu šumu. Da
su nam se kojim slučajem ugasila svetla, prst pred okom ne bismo videli. Ni najtanji
zračak mesečevog bledila nije uspevao da se probije kroz gustinu bukovih krošnji.
⁎⁎⁎
Svi članovi ansambla su bili super, naročito
je bio super više nego izvanredni perkusionista, kome nisam zapamtio ime, a nije
ga bilo ni na reklamnom letku. Bez njegovog udaranja u tarambuku, svirka Ljubine
družine ne bi imala boju, ne bi zvučala renesansno. Ovako, čak su i naše narodne
pesme sa Kosova i Metohije koje su izveli, uz njegovo tarambukisanje, zvučale renesansno.
Dobra je to svirka bila, ta renesansna muzika.
⁎⁎⁎
Moram da se ispovedim. Iako o svim članovima
Renesansa mogu samo hvale nizati, druga pevačka muza, (sem našeg Vrapca, razume
se), po imenu Nikolina Kovačević, prosto me je bila opčinila. Volim, brate, vatrene
ženske, jedre, iz kojih život vrca. Pokreti Nikolininih ruku, pokreti tela, vragolasti
ples, preleti očiju kojima publiku umiva, njeno zavodničko osmehivanje, lagano sklapanje
kapaka koje hipnotiše, duge trepavice ispod kojih ti se čini da samo tebe gleda,
sve to čoveka skrozira, ne samo pogled njenih crnih oka. Jedino operisan muškarac
neće oseti da mu uz taj performans krv struji, neće osetiti da mu zazubice rastu.
Pravi muškarac bi se i bez popa ispovedio; bez imalo griže savesti bi rekao: „Za
doručak bih je pojeo“.
Pevala je Nikolina i vatrom plesala jednako
dobro kao Vrabac, ali drugačije. Nije ni čudo što sam na toliko fotografija i video
snimaka pokušavao da je ulovim u okce kamere, što anfas, što iz profila. Živa kakva
je, neprestano mi je iskakala iz objektiva.
Ljuba je, siguran sam, namerno uvrstio Nikolinu
u ansambl ne bi li i oni koji su samo još u duši mladi, doživeli renesansu svojih
čula.
Lukav li si, Ljubo, renesansni majstore!
© 2026 Branimir Perić