Ta čudesna stvorenja Istre
N |
e, ovoga puta nemam nameru da vam prikazujem slike sa svog letovanja u onom stilu u kom sam vam ih ranijih godina prikazivao: kako mi je baš lepo bilo, kako sam se provodio, kako je sve nezaboravno, očaravajuće, bajno, kako osmesi i blažen izraz lica moje gospe i moj svu našu sreću iskazuju dok se držimo za ruke i zabludelim pogledom daljinu ispijamo... Društvene mreže su prepune oči zamazujućih fotki foliranja, prenaglašene ushićenosti, prikrivanja onoga što baš i nije sve kako druge želimo da uverimo da jeste; postavljač preko njih želi da šarmira, da se hvali, pozira, da nam se predstavi lepši, pametniji, uspešniji nego što jeste, duboko želi da mu se zavidi, da prijatelje na mreži izluđuje, te da ga, zbog toga, što mu je bilo „tako lepo“, ako je moguće i mrze. Neobjašnjiv je taj poriv u nama do koje mere nam je stalo da u ljudima izazivamo ružna osećanja, da se zbog nas, ili uz nas, loše osećaju, da sami sebi izgledaju manji nego što im sopstveni kompleks niže vrednosti nameće: sama pomisao da se negativna osećanja mogu izazvati serviranjem pozitivnih, prosto nas dovodi do vrhunca, do svršavanja. S druge strane, te naše fotke pregledaču (ako ih uopšte i pregleda) imaju jedinu svrhu: da lupi skupni lajk za sve njih odjednom, da levom rukom kucanim rečima, prepunim slovnih i jezičkih grešaka, iskaže lažno divljenje, ili, još češće, da ostavi zajedljivi komentar, ne bi li postavljaču, zbog komentara, proključala krv, ne bi li iskočio iz kože, bio izveden iz takta, i jedva se uzdržao da odgovaraču ne odgovori još zajedljivije. Zato ću se truditi bar sa ovog letovanja da vašoj znatiželji pružim samo ono što je mene ushitilo, iznenadilo, ili na svoj način obezoružalo, pri čemu ću to propratiti odgovarajućim, često ne kratkim tekstom (čuj mene – „ne kratkim“!), na užas mnogih od vas😁, jer ja ne pišem zbog vas nego zbog sebe, a oduševljavam se zbog vas, i jedino se osećam živim kad čitaoca moji tekstovi ganu, dirnu, uzbude, poremete, izbace iz svakodnevnice, vrate mu izgubljena sećanja, nekad i stid, makar me mnogi od vas baš zbog toga i ne čitali, makar mi se podsmevali (ne smejali, jer podsmevanje više boli od smejanja; podsmevanje je potuljeno smejanje, zlonamerno, za razliku od smejanja koje smehom maskira simpatiju).
Dakle,
da krenemo. (Prosto čujem kako je ovog časa neko od vas uzdahnuo i umesto
psovke ispustio: „Najzad!”. Među tima koje zamaraju ovako dugi tekstovi, još u
prvom krugu, znam, i ovoga puta će istrčati moj saborac iz mlađih dana – iz
doba kad smo ratovali protiv vetrenjača: Milentije Đ; Milentiju Đ samo
sopstveni tekstovi nisu dosadni – mada, priznajem, ni meni).
Šta
me je podstaklo da vam prikažem i pišem baš o morskim i primorskim stvorenjima,
tačnije stvorenjima istrijanskih obala i priobalja? (Come mi piace! –
skovah novi pridev od italijanskog i našeg jezika: „istrijanski”!) Najpre sâm,
onda zajedno, moja gospa i ja, nema kutka onda naše obale Jadrana koji nismo
obišli, niti šatorče naše podigli gde god da smo zgodno mesto našli, ali do
ovog odmora neka od ovih morskih i primorskih stvorenja koje želim da vam
predstavim, ne da nisam video, nego nisam ni znao da postoje, a i ako sam znao,
ni sanjao nisam da će ih jednom i u Jadranu i uz Jadran biti!
Slike: 1, 2 i 3
P |
osle nekoliko dana od
našeg dolaska na ovogodišnji odmor, odosmo da obiđemo najzapadniji rt Istre, na
kome kampovasmo poslednji put još pre više od trideset godina. Savudrija. Oči
pokušavaju da prepoznaju, grudi se stežu. Svetionik je tu gde je i bio, takođe
i kamp, do ove tačke smo pešačili i gledali more, evo i malenog zaliva u kome
smo se kupali i stene sa koje smo kamenom pokušavali da pogodimo talas tik pre
nego što penom nasapunja obalu. Ovaj zaliv je jedan od retkih u Istri koji ima
šljunkovitu plažu. Na žalost šljunak je samo na obali; umesto šljunka, u moru
kamenje i stene, čukljeve da očuljiš i noge polomiš dok uđeš u vodu. Istra se
ne može podičiti peščanim plažama. Oivičuju je stene mestimično zalivene
betonom, po kojima se u jeku sezone peku sunčači (Come mi piace! –
kujem li kujem!), a gde-gde i golaći. Srećom i borovi su tu: svojim tankim,
dugim prstima natkriljuju polegla tela sunčača i čuvaju ih od konkurisanja
pečenim rakovima.
Plaža
zaliva je po obodu izbetonirana da bi se na betonu ležalo (a i da mravima bude
lakše, dok ležimo, da okolo nas i po nama marširaju i njuškaju nas).
Rasprostresmo peškire-čerge, koje ljubaznošću našeg hotela donesmo (nisu nam
pogledali u torbe😀). More pretoplo. Vredni su Savudrijanci (Come
mi piace! – opet skovah reč!). Da ne bismo lomatali noge po kamenju
dok u vodu ulazimo, izbetonirali su stazu (bolje reći pistu): pista pod nagibom
zalazi duboko u more. Doduše to „duboko“ treba shvatiti relativno, pošto su
ovde velike razlike u nivou vode između plime i oseke: u vreme najniže oseke
staza tek da dodiruje vodu. I gelendere su sa obe njene strane postavili: da se
ne okliznemo i ne ukvasimo pre kvašenja. Bratanac moje gospe, inače već godinu
dana domorodac, Umagijanac (Come mi piace! – opet ja izmišljator!),
neće ni za živu glavu da uđe u vodu. Veli: „Dok je meduza, ni prst ne umačem!
Ništa mi nije tako gadno nego dodir tih pljuvanjaca. Kad plivam, pa naletim na
njih, trgnem se ko somina kad se upeca na udicu. Ruku sam jednom hteo da
iščašim iz ramena koliko sam se trgao. Ježim se i od pomisli da me ti kurtoni
slinave. Bilo bi mi draže da imaju pipke sa žaokama, bar da znam od čega se
plašim. Odvratne splačine! Onako prozirne i ljigave kao da su ih pravili
kibiceri iz Knez Mihajlove što oko sebe pljuckaju!”
Ne
verujem mu. Meduze!? Bez žaoka!? Mislim da me zafrkava.
Hrabro
gazim po betonskoj pisti, bacam se sa njenog ruba i zaplivavam kraul, pa prsno,
pa… majko moja, kad počeh da se trzam, kad počeh da zapomažem, da se bacakam,
kad počeh da im psujem majku ljigavu i da ih teram u ono još ljigavije odakle
su izašle. Jedva se nekako dokopah obale, usput ih razgrćući, a što sam ih više
razgrtao, njih je bilo sve više, u plićaku najviše.
Smeje
mi se bratančeva verenica, oči joj pune suza – ona već osma godina domorodica,
Umagijanka, od doseljenja u Umag – veli da je tako prvi put, dok se ne navikneš
da su svuda oko tebe.
Ajdʼ,
ko velim, da je poslušam. Osušim se malo pa nazad preko piste u vodu – ne
propušta mi se ovako lep dan. A splačina tamo, ko da su znale da ću ponovo da
uđem – ne desetine, na stotine: kurton do kurtona, pljuvanjak do pljuvanjka,
želatina do želatine, pihtije od belanaca bez žumanaca. Domorodica je bila u
pravu: ko se ne grozi pljuvanjka (a i ko se grozi), svaki sledeći put, uprkos
sve brojnijim splačinama, jednostavno ogugla (ako je Kleopatra mogla da se kupa
u magarećem mleku, a grof Drakula u krvi Turaka, što se ne bih ja sviko na
kupanje u belancu).
Znao
sam da more krije svakojaka čudesa, znao sam i za one beogradske meduze sa Ade
Ciganlije da ne žare, ali za ove, jadranske, jošte i istarske, iskreno nisam.
Manje bih se iznenadio da je iz vode isplivala žena-riba. Štaviše…
Ovdašnji
zoolozi ih zovu rebraši, jer, kažu, imaju po telu jedva uočljive pruge treplji
što podsećaju na rebra; mada ja oči izbuljih i ni u jednoj pihtiji ne videh ni
pruge ni rebra. Na prvoj od mojih slika koje sam vam priložio, pokušajte da
razaznate rebraše – obeležio sam ih crvenom strelicom. Ispod njih sam plavom
obeležio drugo čudo za koje sam mislio da obitava samo u toplim morima i
zalivima indijskog okeana, nikako u Jadranu, pogotovu ne toliko severno, uz
obalu Istre. Reč je o ribama-iglama koje na igle i liče (mada više na
vreteno na koje se nabušila Uspavana Lepotica). A tek što znaju da lete!
Mislim, to sa letenjem za ribe i nije čudo, ali za izbacivanje igala potreban
je luk.
Stavio
ja najveće uvećanje na foto aparatu da jednu od riba-igli sa keja uslikam, kad
ti se ona praćaknu, kad izlete iz vode pa polete! Preletela je nekoliko metara,
ali ne u luku kao druge leteće ribe, već paralelno sa vodom, kao da je zaista
neki luk iz vode izbacio, i posle tih nekoliko metara bućnula u vodu bez buća,
bez da je i kap prsnula – iglasto telo i igla-kljun joj za to očigledno i
služe: da bešumno iz vode izleti, bez zuja nad njom leti i nečujno ponovo u nju
uleti. Svrha takvog leta samo je prirodi znana.
Rebraša
ranije nije bilo u Jadranu (ne bih se čudio da je isti slučaj i sa
ribama-iglama). Zapravo nije ih bilo u ono vreme kad smo moja gospa i ja svojim
šatorom nastanjivali ova područja. Doneli su ih prekookeanski brodovi u
balastnim vodama (to vam je ona voda koju u polaznoj luci na jednom kraju sveta
usrče u sebe prazan brod, da ga praznog more ne bi ljuljalo i vetrovi klatili
dok plovi, pa je ispusti u luci na drugom kraju sveta, u koju po robu
uplovljava, a sa vodom i sva živa i neživa bića koja je pred putovanje usrkao).
Takvi brodovi-usrkači u istarske luke dolaze uglavnom iz Amerike. Do sada su
zla svetu otud dolazila avionima, pa internetom, a sad, eto, ni u moru više ne
možemo da se brčkamo, a da ne pomislimo na milu im majku.
Prvo
su se pojavili u Crnom moru (ko će drugi nego ih američki brodovi i tamo
doneli). Za godinu dana su potamanili skoro sav plankton u vodama Bugarske, što
su Bugari po džepu osetili: prepolovio im se godišnji ulov sardela (koje zovemo
sardinama kad su u konzervi), jer sardele se hrane planktonom. Eto sad i
istarski ribari kukaju. Istarske novine pišu da je zbog beštija ulov ribe sve
manji: potamaniše i ovdašnji plankton.
Iskreno,
meni tu nešto ne štima; nigde više riba ne videh na gomili nego u ovdašnjim
plićacima. I ne bune se što nad njima kurtoni lebde: ko i svake ribe, vole da
ih senka natkriva.
Nezadovoljan
kako se rebraši na slici vide, vratio sam se neki dan kasnije, kad je vreme
opet bilo lepo, do Savudrije da ih bolje uslikam, jer more je u zatonu kraj
svetionika, najtoplije, pa je za ove splačnjake Savudrija prosto bogom dana
banja – nigde ih nema u tolikom broju kao ovde. Prilažem najbolju od tih novih
slika, a za svaki slučaj, pošto ni sa njima nisam nešto srećan kako su ispale,
prilažem i treću, na kojoj se rebraši, bar se meni tako čini, najbolje vide.
Nju sam isekao iz filma koji je snimio sin Đulia Kodilje, harmonikaša ovdašnjeg
i meštra umagijanskog karnevala, inače mog ispisnika. O Đuliu drugi put. Meštre
Đulio zaslužuje poseban tekst, i više od teksta. Da su svi ljudi ko on, život
bi nam prolazio u šali i veselju. Poznanstvo s njim mi je ukrasilo ovogodišnji
odmor.
Slika: 4
K |
ad sam u Savudriji izašao
iz vode uz onu betonsku pistu (ljigavu od splačina) i krenuo betoniranim delom
plaže, vidim dole jedna devojčica plastičnom lopaticom odguruje sa obale nešto
u vodi (ili ga privlači – kratkovid sam, ne vidim dobro na daljinu). Vežba se
dete – osmehnuh se svojoj dosetki – pa će joj kad posraste lakše ići od ruke
privlačenje i odgurivanje. Siđoh sa betona i po šljunku dođoh do nje. A ono,
imam šta da vidim: ogromno jaje na oko pliva ispred devojčice. Kad pre nauči da
ih razbija? I gde nađe ovoliko? Zar dinosaurusi nisu izumrli? A i ptice dodo?
Prvo mi pade na pamet da je to meduza, ali, koliko znam meduze su bele, plave, roze, a ova: belance, u sredini žumance, a ispod nema nikakvog lelujanja od slina, nikakvih žarnih niti kako bi trebalo da je u meduze. Sagoh se i gvirnuh joj ispod (meduzi), dok joj devojčica lopaticom zadignu belance da bolje vidim. A ispod žumanca – creva! Dobro, nisu creva, ali ono što je trebalo da joj se uvija i žari, smotano u gužvu, a u toj gužvi ljubičaste, plavkaste đinđuve. Posle saznah da se stvarno zovu onako kako i izgledaju – jaje na oko, i da su im one đinđuve zapravo žarne ćelije (na koje naša koža srećom ne reaguje).
Ni ovih jaja nije bilo do skora u Jadranu, i njih doneše oni što im spominjemo majku. Odlični su plivači (jajca), ko i svaka jajca kad su prazna. (Hteo ne hteo setih se vojničke priče kako žene proveravaju muževe kad dođu kući da li su bili u švaleraciji. Sipaju vodu u lavor…)
Slike: 5 i 6
V |
Moja
gospa radije ostala u sobi. Znate već te ženske mace: više im prija da se u
kupatilu ceo sat timare, pa se posle opruže na krevet, ušuškaju ispod pokrivača
(jer mace vole toplo) i čitaju neku „lepu i poučnu knjigu“, po mogućstvu sa
srcima koja se kobajagi mrze, a neprestano se traže da bi se svađali pa voleli,
pa rastajali pa spajali, pa tako do kraja knjige koja mora da ima hepiend,
možda i malo umešane istorije od dva-tri pokolenja bar, a i kroz istoriju sa
srceparajućim spajanjem i rastajanjem, ponekim neverstvom (podrazumeva se),
detetom koje se odjednom pojavljuje a otac nije imao pojma da ga je napravio,
pa sve to još uvijeno u triler, poneko nerešeno ubistvo…
Izvrnuo
se ja na hotelsku ležaljku, uzeo i sâm knjigu da čitam; natukao kapu na glavu,
naočare za sunce priljubio do korena nosa, preko njih na vrh nosa naočare za
blizinu (iako sam kratkovid, od skora sam na blizinu i loševid, naročito kad se
umorim, a oni kurtoni u Savudriji jutros su me baš izmorili), i bistrim ti svog
omiljenog pisca koji, priznajem, jedini na svetu u pisanju kenja više od mene.
Neću vam reći njegovo ime, da slučajno ne izazovem nekog od Muhamedove vere,
ako se desi da ovo pročita i shvati koga držim čvrsto u ruci (da mi vetar ne
zavrće stranice), pa mi ogorčen naruči fatvu ko i ovom mom piscu, pobratimu u
kenjanju, što je bila naručena pre više od trideset godina i do danas mu
nije skinuta. Ne mogu ja toliko dugo da čekam da vidim kako će se fatva
završiti 😁.
Zadubio
se ja u pobratimovo kenjanje, baš se zadubio, i, polako, počeše oči da me peku
i kapci da težaju. Taman da zadremam, a krajičak oka mi uhvati nešto crno kako
seče sve nemirnije talasiće na vodi; kao da krestu ima, kao da mu repno peraje,
crno crncijato to vodu seče bez da penu pravi; i zube mu vidim, bele se ispred
njega, zlokobni, oštri, keze se, prosto kao da kruži unaokolo i gleda koga bi
za zadnjicu da ćapi… Kratkovid sam, već dvaput rekoh, ali mi mašta ni malo nije
kratka (ne znam da li to ima veze sa pameću, ili i u ovom slučaju važi onaj
bezobrazni matematički zakon o obrnutoj proporciji?), mašte imam, vala, i za
sebe, a i, ako nedostane, mom pobratimu piscu da pozajmim (mada sumnjam da
njemu može nedostati). Skinem naočare (obe), pridignem se na laktove i đipim na
noge lagane spreman na suprotnu stranu da zagrebem ako to okolnosti nalože.
Pritisnem kažiprstima uglove oba oka i iskinezim oči da izoštrim pogled, kad,
imam šta i da vidim: ono u moru jeste pas, ali ne morski, nego crni kucov, koji,
kako me vide, zašapinja prema meni, dokučeća do ivice betonske plaže, podiže
njušku da me čika da mu iz usta uzmem flašu koju je zagrizo i šetao morem, jer
flaša je ono od kisele vode bila, a ne zubi morskog psa koje u strahu
iskonstruisa moja bujna mašta (toliko se bila zaigrala da joj nije na pamet
palo da su morskom kulovu zubi ispod, u ravni trbuha, a da je ono što se belelo
mogla da bude, da je to zaista bio morski kulov, samo njegova podignuta njuška
koju treba iz sve snage da udariš pesnicom kad te napadne pa da od bola
zacvili, okrene ti rep i zaždi, jer u vrhu su mu njuške nervi najosetljiviji na
bol, kažu, što radije ne bih da ikad proveravam). Utom mu priđe i gazda, ali ni
njemu kucov isprva ne dade flašu, nego se po pisti za ulazak kupača u vodu (da,
i plaža našeg hotela je ima) uspnu na kej i posle dva-tri otimanja sa njim, sam
mu je spusti ispred nogu. U stvari tek tad videh koliko je crn i koliko je lep.
A onda uživasmo i ja i gazda mu u ritualu kučećeg istresanja vode sa pristojnog
rastojanja (odskočili smo). Kucov je najpre zavrteo glavu i zapropelerisao
levo-desno ušima takvom brzinom, da je voda prskala iz njega na sve strane ko
iz šmrka, onda se vrtnja prenela na grudi (glava se umirila), sa grudi na trbuh
(glava i ramena se umirili), sa trbuha na zadnjicu (glava, grudi i trbuh se
umirili), da bi se na kraju zavrteo rep (glava, grudi, trbuh i zadnjica se
umirili), pa je sve to ponovio još jednom, za svaki slučaj ako mu je u dlaci
ostala neka kap. Krivo mi je što nisam znao šta će da uradi (zaboravio sam da
je to ritual pasa posle kvašenja, jer davno je bilo to moje detinjstvo kad smo
psa u dvorištu imali, a mi ga deca, što iz znatiželje, što iz dečjeg
obešenjaštva vodom prskali), inače bih snimao kamerom, jer prizor je bio više
nego veličanstven, vredan divljenja i zavisti najboljih ritmičkih gimnastičara
što tako nešto nisu u stanju da izvedu. Kad bi za kulove postojale olimpijske
igre u istresanju vode, ovaj crnko bi potukao sve druge pse: uvek bi dobijao
čiste desetke, i za tehniku i za umetnički dojam.
Posle
smo se sprijateljili sa njegovim gazdom (i gazdaricom). Fini neki Nemci, veseli
ljudi, i pričljivi; toliko druželjubivi da se, ne znam zašto, setih stihova
Izeta Sarajlića:
i obratno kod Rut.
Samo kad nije uniforma, Ginter.
Sve drugo je – gut!
Rut se uvukla u tvoju senku.
Sedaš u folksvagen, pomalo nemački krut.
Samo da nikad ne dođeš u tenku.
Sve drugo je – gut!
(Osećam
da će, pošto pomenuh Izeta, neki ovdašnji mrzitelji svega što naginje
polumesecu, sad obratno, meni udariti fatvu☹️, što „ne našeg“ citiram, a citiram ga jer Izet je moj i naš, mnogo
više nego što će svi oni takvi ikad biti naši.)
Iskreno,
vaspitanije kuče u životu nisam sreo. Za sve ovo vreme dok nisu otišli u sobu
da se presvuku za večeru, nije ni jednom zalajao, niti smo ga ikad noću čuli,
makar da je zacvileo da ga puste unutra da se ogreje, jer noći su postale
hladnjikave, ili da je, da me zadovolji, bar jednom zaarlaukao na mesec (bez
obzira što meseca nije bilo), a apartman im je bio na deset metara od našeg.
Kad
se samo setim razmaženih pasa iz naše zgrade, koji te, kad ih puste napolje,
zaskaču uz nogu, zapišavaju svako ćoše, noću zavijaju kao vukodlaci, a tek što
seru, da bog sačuva, na sve strane, a tek što smrdi kad im u travi nagaziš
minu! Svim našim psima treba dobar dreser. I ne samo psima. Onima dvonožnim
možda i pre. Nemci su vaspitani i poslušni jer su oduvek imali iskusne dresere.
Sa takvim dreserskim iskustvom kučiće je još lakše dresirati. Pa se nešto
razmišljam: što im ne bismo poslali naše kulove na dresuru? Bolje mi njima na
vreme naše, nego oni Izetovim tenkom svoje nama. Samo da ne dođu u tenku, sve
ostalo je gut.
Slike: 7 i 8
G |
de su psi, tu su i mačke.
Morske, dabome. Ne one ribe-mačke iz dubina dalekoistočnih mora, već ovdašnje,
istarske.
Čuvaj ih se. Iako predu,
umeju da ogrebu, a bogme i da ujedu (poput njihovih dvonožnih posestrima).
Ne
govorim o običnim mačkama, kakvih imamo i mi kod nas u unutrašnjosti. Ove,
istarske su posebne. Elegantne, dostojanstvenog hoda, podignutog nosa, uvek
nakostrešene dlake kao da im je tapirana; s jedne strane preziru sve oko sebe,
a sa druge stalno nešto frkišu jedne na druge (i po tome su kao njihove
dvonožne posestrime), zato im je dlaka uvek i nakostrešena, zubi iskeženi, ni
da pomisliš da im priđeš. Uostalom, evo vam na slici dva primerka pa se sami
uverite. Takvih gizdavica nema kod nas – sem na izložbama i u časopisima za
zaluđene, napuštene, ili nikad udavane žene, usamljenice (dobro, de, i
pojedine, mokrom čarapom u glavu udarene, bivše muškarce), koje jedinu ljubav i
utehu traže u prepredenom, umiljavajućem pogledu svog kućnog ljubimca (a kud je
jedan, često ih je i čopor, uprkos žalbi komšija na smrad i noćno zavijanje,
naročito u doba parenja), kao da ne znaju da vam se ti mali prepredenjaci
motaju oko nogu i dlake po vama, kauču i tepihu ostavljaju samo zato što sebe
vole a ne vas, a to čine da bi ih redovno i koliko treba hranili, mleko im
davali i srce otimali.
Slika: 9
Š |
ta?! Mačke i psi vam nisu
morska stvorenja?! Ni primorska?! Kako, nisu kad ih je svuda oko nas gde god da
krenemo po Istri, motaju nam se oko nogu, a kao što videste, znaju i da
plivaju. Doduše, nisam proveravao sa mačkama, jer bi me sve izgreble kakve su
kad bih i uspeo neku ovdašnju da stignem, ali se sećam da smo kao deca znali da
ih bacamo u vodu. Plivaju, plivaju, itekako znaju da plivaju, samo ti ne dao
bog da ih vidiš kako posle kupanja izgledaju – ko naše žene bez ondulacije i
šminke, tako nekako.
A
da li ovo stvorenje bakarne boje priznajete za istarsko? Šta je ovo, pitate.
Oni iz čačanskog kraja, i, uopšte, duž obe Morave, pa i u celoj Srbiji, znam da
ne pitaju, jer su to bile prve domaće životinje koje su kao klinci ugledali
(osim zvečki): naučeni su od malena da su srpskom domaćinu one najodaniji
prijatelj. Međutim, kako vidim, ni istarski, pravi domaćini, sa tim
životinjama
ne oskudevaju!
Ovu
sam životinju uslikao u Buzetu. Nije htela da se penje na brdo gde domaćini
žive, nego ih verno čeka u podnožju.
Ta
te životinja nikad neće izneveriti kao one dvonožne mačke, samo ako si umešan
sa njima, mada te ni dvonožne neće izneveriti ako si umešan, s tim što ove
bakarne, za razliku od nebakarnih ne traže da ih svaki čas zadovoljavaš, jer se
samo jednom godišnje podgrevaju i okruglom hranom hrane.
Slike: 10 – 13
Š |
ta, ne priznajete ni ove
bakarne u morska niti u primorska stvorenja? Evo vam onda galebova, za njih ne
možete da kažete da nisu morski. Mada, što se mene tiče, i nisu, jer ih više
ima oko nas na kopnu (plaži, dokovima, po katarkama barki, stubovima uličnog
svetla) nego u moru.
Galebovi
su vam, ako niste znali, isto što kod nas u kraju svinje: jedu sve što im
baciš, ne biraju. I seru ko svinje, na sve strane. Srećan si ako prođeš
neobeljen, ili ne zgaziš u upravo pred tobom štrcnutu izlučevinu.
Ležimo
u ležaljkama na plaži, a oni se oko nas šetaju ko na korzou. Znaju i da te
kljucnu ako pomisle da si možda ukusan za jelo. Samo zamišljam šta bi bilo da
je ovo nudistička plaža – sve vreme bih morao da ležim potrbuške, ili da se
brže-bolje na trbuh bacam čim primetim da se u brišućem letu neka senka odozgo
strmoglavljuje. Srećom, galebovi nisu pederi, iako se pare zguza, tako da mi je
bar zadnjica s njima sigurna.
Slika: 14
B |
ila kiša i duvalo nekoliko
dana, a onda osvanulo jutro, bistro ko suza u detinjem oku. Nebo čisto, plaža
se blista, sve se blista. A hladno, hladno ko u januaru, prosto štipa za
obraze: prsti ti se za čas slede ako nemaš u čemu da ih greješ. Idealno vreme
za dugu šetnju duž obale, par kilometara u pravcu Savudrije.
Obilazimo
moja gospa i ja sprudove, betonske plaže, uvale sa šljunkom ili sitnim peskom.
To jest sprudove i stene samo ja obilazim, jer mojoj gospi još pre dva
kilometra bilo previše šetnje i počela da kuka da se vratimo. Na sprudovima
koji zalaze duboko u more moradoh sam sebe da slikam, jer gospa čuva nožice da
joj se ne izvrnu: po stenju me ne prati.
Uslikah
se sa jednom stenom u pozadini daleko u moru. Uvećah sliku jer mi se učini da
na steni nešto čuči. Gle, stvarno čuči, ali nisu galebovi. Čuče desetine njih,
crnih senki, izduženih vratova sa povijenim kljunom. Srce mi zaigra – do sada
nisam video kormorane (ili gnjurce, kako ih domaći zovu), a znao sam da ih
Istra ima. Ima ih i kod nas – duž Morave oko Čačka potamaniše ribe. Ribolovci
ih mrze iz dna duše, više nego one uspešne muške primerke koji im otimaju
dvonožne ribe.
Nešto mi tu nije jasno. Ako svaki kormoran pojede dnevno najmanje tri kilograma ribe, a nikada nije samo jedan, nego se jate bar po petnaest (najveštiji ribolovci, kojima ovi naši sa udicama i varalicama nema šanse da mogu da se mere), to znači da dva tri jata (a ima ih više od stotinu, nekad i hiljadu proždrljivaca na jednom mestu, naročito kad se gnezde) dnevno mogu da pojedu više od tone ribe! Ako se zna da kormorani na jednom mestu ostaju i po četiri meseca, to znači da su oni ti koji osušiše od ribe more oko Istre (i u Crnom moru, ako se sećate), a ne oni kurtoni od ljigavih rebraša koji navodno ribama pojedoše planktone pa ribe bez hrane pocrkaše! Ispade ko u politici (ako i ovo nije politika?): ne znaš šta je istina, ni ko koga tu otpozadi (a ni ko nas i zbog čega otpozadi).
Slika: 15
|
S |
ledećeg dana videh kraj naše plaže kako na stenu sleće neka sivo-crna ptičurina. Golub nije, a ni kormoran. Uveličah sliku na ekranu da bolje vidim, a imam šta i da vidim – čavka, vrana, ili kako već ovde zovu te kopnene đubretarke što jednako izmetuju na sve strane i ne gledaju šta izmetom pogađaju kao i njihova belja braća, galebovi. Šta li radi ona usred mora? Čoveče! pa ona nešto kljuca u steni! Skakuće po kamenim oštricama, zavlači kljun u pukotine, otud nešto vadi i guta. Krabe! sinu mi. Čavke da se hrane krabama, to zaista nisam znao. Pa mi sad kažite da ove čavke-vrane nisu morska stvorenja i da nisu čudesna!
Slike: 16 i 17
A |
evo i novog
iznenađenja. Svakog jutra, dok na obali u baru pijuckamo kafu, oko nas, između
stolova i stolica skakuću ptice. Ne, nisu vrapci. Ne videsmo ovde ni jednog
jedinog. Umesto vrabaca – pliske. Da, pliske kao da smo kod nas u planini. To,
zašto nema vrabaca, a umesto vrabaca pliske skakuću i s vremena na vreme mlatnu
svojim repom ko muve da teraju, nisam uspeo da saznam ni od jednog domoroca.
Ako vi, slučajno znate odgonetku, moliću fino, javite mi.
Slika: 18
|
T |
аman ovo o pliskama i
vrapcima napisah, a ono, sledećeg dana, čim je malo zajužilo, u fontani se iza
naših leđa začu poznata graja, poznati, dragi cvrkut. Vrapci! Znači ima ih.
Samo im je sirotanima hladno kad je zaista hladno pa se nekud skriju da se greju,
za razliku od njihovih posestrima, senica, kojima ni sneg ne smeta. Čim kao sad
otopli, evo ih, zaposeli kamen u sred fontane, koriste ga kao tobogan da se niz
njega do vode dokližu, pa se u vodi praćakaju, tresu raširenim krilima i muziku
sreće u horu cvrkuću. Ili im to kupanje služi da se buva otarase? Šteta što ne
znam vrapčji jezik da ih pitam. Stvarno bi ih pitao.
Što
se tiče moje gospe. Ona ti je očigledno od vrapčjeg roda: u bazenu se radije
brčka nego u moru – ne bi da zebne kad iz toplog mora na vetrić izađe i
došljapka do ležaljke da se u bademantil uvije.
Slika: 19
O |
pet kiša. Oblaci, oblaci,
oblaci. I vetar hladan. U pauzama između pljuskova, kad i rominjanje prestane,
ima bar sat-dva vremena fore da se prošeta. Za to vreme vetar osuši šetalište
pored rive, a osuši i klupe da može da se na njih sedne.
Hodamo
pored mora prema gradu. Držimo se za ruke, naravno. Moja gospa dahće (to
namerno radi). A kad počne tako da dahće to znači da je prva klupa koja sledeća
naiđe ona na koju treba sesti.
Sedimo
tako, sedimo, kad, bup, meni na farmerke, ne slete, nego bukvalno pade pčela.
Šta joj bi? Odmah odgovor stiže – kiša zarominja. Nije neka, ne može da se
pokisne, imamo kapuljače. Ali jadnica pčela po kiši ne može da leti. Kud ću
sada sa njom. U sobu da je nosim, može i to, a kako će posle otud da pogodi
kući da se vrati? Ostavili smo je ispod klupe. Tu bar neko vreme neće kisnuti.
Sem ako vetar jače ne dune pa ne iskosi kišu. Priznajem, ovo je jedino
stvorenje koje nije morsko niti samo primorsko. Pa šta? Pored mora je. Važi se
valjda, ako se ona bakarna životinja važi.
Slika: 20
I |
KRAJ
© 2020 Branimir
Perić
Tekst
može biti preuzet i objavljen u delovima ili celini i to isključivo uz
poštovanje sledećih uslova: (1) uz navođenje punog imena i prezimena autora i
postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, (2) bez izmena preuzetog
teksta i (3) pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u
komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno
navedenim uslovima predstavlja kršenje autorskih prava.
No comments:
Post a Comment
Ako nemate nalog na Blogger-u (tj. na Blogspot-u), molim vas unesite svoje ime i i-mejl (ako ga imate), da bih znao ko je komentar dao!