U ime Velikog Moa
Prethodna napomena
Ovaj
tekst napisan je na osnovu istinitih podataka dobijenih ljubaznošću „Američke
agencije za istraživanje tajanstvenih slučajeva“, kojoj se autor ovom prilikom
najtoplije zahvaljuje na nesebično pruženoj podršci.
Gromada leda
Na
palubi „Kamčatke“, ravnodušan na kovitlac mora i vetra, stajao je Fjodor
Grigorovič Djevuškin. Do njegove svesti nije dopirao reski šum cepanja talasa o
pramac broda i njihovo besno penušanje. More se uzalud njišteći propinjalo
pokušavajući da raskine ular zariven u gubicu. Mogli su valovi da prekriju celu
palubu, da odnesu sve sa nje, mogla je kiša i žešće da se obruši, tajfuni da
duvaju, Fjodor Grigorovič uopšte nije bio tu, tu je stajalo samo njegovo telo,
kameni kip stamenog kapetana, eksperimentalno zamorče kojim se priroda
pokušavala da igra lomeći svoja olujna krila o njegovu tvrdoću. Uprkos
nevremenu od koga bi lice trebalo da mu se brani suženim veđama, stegnutim
usnama i do brazgotina zgrčenim čelom, licem mu je lebdeo bledunjavi osmeh, kao
tračak sunca da se probijao kroz oblake sivog neba.
– Tata,
tatice! – kliktala je crvenokosa princeza cvrkutavim glasom. Duge niti
kovrdžave kose vijorile su se za njom poput pramenova jesenje magle.
– Mašenjka,
moja mila! – Ispucale usne od šibanja vetra, nalik užarenoj zemlji ispošćenoj
od suše, napućiše se kao da šalju poljubac nekom tamo daleko, preko rta, preko
vrhova svih ovih snežnih planina, preko celog Sibira, sve do Baltika gde se
njegova mila devojčica, uprljanih ruku do laktova, igrala u pesku „praveći”
tatin brod.
– E,
Mašenjka, Mašenjka, kako te se tata uželeo.
Pred
sobom je video nasmejano lišce prepuno pegica, kao bezbroj bumbara da se
sjatilo oko njenog prćastog nosa. Ruke su mu nesvesno krenule da zagrle tog
nežnog leptirića...
– Nešto
je u moru! ! ! – zaparao je vazduh uzvik dežurnog oficira gubeći se u huci
oluje.
Trgnuvši
se, Fjodor Grigorovič se vratio u stvarnost i pohitao ka komandnom mostu.
– Šta
je bilo, Ilja?
– Gromada
leda.
Fjodor
Grigorovič je skupio veđe.
– Zar
je to razlog za uzbunu?
Da,
to sigurno nije bio razlog za uzbunu. Gromade se često odvaljuju od obala i
masa arktičkog leda, nije im prvi put da se sa njima susreću čak i ovoliko
južno. Znao je to vrlo dobro, a isto je tako znao da Ilja ne bi digao uzbunu
bez valjanog razloga.
Umesto
odgovora, Ilja mu pruži durbin. Bez reči ga je uperio u pravcu u kome mu je
Ilja pokazivao. U vidokrug durbina uplovi za arktičke pojmove nevelika gromada
leda. More ju je povremeno, valjajući se, izdizalo iznad vode i deo nje, koji
je inače. da nije talasa. ostajao zaronjen ispod površine. Odmah je shvatio
zašto se Ilja uzbudio. U kristalnoj unutrašnjosti gromade zlokobno se crneo
neki neodređeni oblik, budeći podozrenje već i samim saznanjem da se unutra
nalazi.
Ne
razmišljajući ni časa, kapetan uključi razglas.
– Momci!
Izvadite tu gromadu! Prići ćemo joj desnim bokom.
Belina
Mrzeo
je belinu, mrzeo je sve što se ticalo te proklete Zemlje. Nikako mu nije išao u
glavu zaključak planetologa da će Zemlja kroz nekoliko hiljada godina izgledati
kao Kora, postati i sama dragulj Galaksije, nevesta Svemira, možda čak i lepša
od Kore.
Zatresao
je glavom i pogledao za sobom. Obrisi matičnog broda postepeno su se gubili iz
vidokruga, nalik zaboravu što struji i topi se u ogromnom spletu moždanih
ćelija. Iz njega je davno nestao poslednji tračak sreće. Od onog sunčanog dana
nije osetio iskru radosti u svom pustom i jednoličnom životu. Iz detinjstva
sećao se jedino ruku robota koji su glumili ljude i pokoje na silu izgovorene
reči propraćene grimasom smeška dežurnih vaspitača.
Nikada
neće zaboraviti taj najsrećniji dan u svom životu, zapravo jedini srećan.
Njegov otac, najveći naučnik Velikog Moa, bio je uvek toliko zaposlen da nije
stizao ni pola sata da posveti sinu. Sem jednom. Čak i sad čuje onaj raspevani
cvrkut ptica i žamor cvrčaka. Kroz zalelujano lišće probijalo se sunce i
prosipalo paučinu zlatastih niti. Iskrilo se u kapima rose duginim bojama.
Trčao je zadihan po travi i razgonio leptire. Udisao je punim grudima mirise
livade. Žuti polen mu se lepio za odeću i terao ga na kijanje. Dušu mu je
natapala jutarnja svežina neizmernom radošću, prosto je bio opijen tom lepotom.
Otac mu je napravio smešnu malu pištaljku od grane. Stezao je to parče drveta
kao najveću dragocenost. Nosao ga je svuda i svima pokazivao, čak i robotima.
Ni u krevet nije išao bez njega. Bez njega u ruci nije mogao da zaspi.
Ako
je Veliki Mo tako moćan, zašto ne vrati vreme? Želeo je još takvih dana.
Suze
mu nesvesno krenuše. Otac je nekako uspeo da izdvoji celo prepodne da ga
provede sa njim! Ej, celo prepodne! Sve bi dao da ponovo doživi to jutro, opet
da je dete, opet onako srećan, onako nasmejan...
Oca
više nije video. Čuo je da radi na nekom velikom projektu i da je za probu
njegovih pronalazaka određena Zemlja, zapravo ova ledena
pustara. A onda su doneli očevo beživotno, konzervirano telo.
S
mržnjom je preleteo pogledom planinske vrhove u podnožju kojih je sad leteo. U
nemoćnom besu zaškrguta zubima.
Izveštaj
o pogibiji bio je više nego oskudan. Pominjala su se nekakva „snežna bića“,
nagon samoodbrane i sijaset sličnih gluposti. Šta se zapravo desilo niko od
tatinih kolega nije umeo da mu kaže. Ili nije hteo, „da se dete ne traumira“.
Tek kad je porastao, završio škole i sam postao naučnik, otvorile su mu se
mogućnosti nešto bliže da sazna. Unapređen je bio u istraživača i dobio
ovlašćenja za pristup podacima vezanim za očev projekat na Zemlji. Nažalost ne
svim. Za neke su bili potrebni viši nivoi ovlašćenja. Svejedno, nije se predao.
Kopao je po onome što mu je bilo dostupno. Sastavljao je slagalicu komad po
komad.
Zašto
su detalje od njega skrivali, zašto je Veliki Mo zaključao to za njegove oči?
Verovatno zbog njegove impulsivnosti. Da ne napravi neku glupost. Svaki put kad
bi ga pitao, davao mu je neuverljiva objašnjenja, ništa suvislija od
objašnjenja očevih kolega. Šaljući ga ovamo Veliki Mo mu je učinio uslugu.
Svojim ukazom nehotično je i sam doprineo kršenju kodeksa koji je štitio.
Vadiće se na tu Moovu odluku. Uostalom, baš ga briga za posledice. Mržnja u
njemu je jača od pokoravanja paragrafima Korinog zakona. Ovo je, uostalom,
Zemlja, ne Kora. Osvetiće oca, ništa mu više ne stoji na putu.
Bila
je velika stvar što je svaki brod posedovao vojni arsenal. Moglo se u njemu
naći svakojakog oružja, od najprimitivnijih bodeža i kremenjača, do
najsavremenijih laserskih i leonskih blejzera. Korin zakon morali su svi da
poštuju: Ne stupati u kontakt sa stanovnicima planete. Nad njihovim naseljima
leteti bešumno, u modu nevidljivosti. Ako se susret ne može izbeći, odećom i
oružjem se ne razlikovati od lokalnog stanovništva. U slučaju ugroženosti
upotrebiti omamljivač, ne oružje, i brzo se udaljiti. Onemogućiti bilo kakvu
pomisao lokalnog stanovništva da su ih posetili došljaci iz svemira. Svaka
planeta ima pravo na sopstvenu evoluciju i niko joj to pravo ne sme poremetiti
uticajem izvana!
Taman
se ušunjao u oružarnicu kad je začuo korake u holu. Zgrabio je prvo
uskladišteno oružje koje mu je palo pod ruku i izleteo na izlaz za evakuaciju u
slučaju opasnosti. Razočarao se kad je video šta je uzeo. Opsovao je.
Brzometka! Zar ništa bolje nije mogao? Nema veze, biće i ona dovoljna. U
šaržeru ima dovoljno metaka.
Pritisnuo
je dugme automatskog upravljanja, potom ono koje otvara kupolu kabine. Ustao
je. Za razliku od lendera, deo tela kojim je izvirio van, postao mu je vidljiv.
Za ovaj poduhvat se valjano spremio. Skafander je navukao pre nego što ga je
lender doneo dovde, iako je zemljina atmosfera odgovarala Korinoj i u njoj se
bez bojazni moglo disati. Termoregulacija u skafanderu je neutralisala ledenu
hladnoću koja mu je šibala telo izvan lendera.
Visoke
litice nad njim prekrivene snegom, parale su nebo oštrinom svojih vrhova.
Lender je nečujno klizio dolinom ispod njih. Prema informacijama iz Moove
arhive, ovo bi trebalo da su koordinate gde se to desilo. Oči su mu pažljivo
posmatrale svaku izbočinu leda, svaku i najmanju gomilu snega. Bio je siguran
da će se pojaviti. Prepoznaće ih čim ih ugleda. Slike iz arhive koji je snimio
očev lender duboko su mu se urezale u pamćenje. Ovu priliku je morao da
iskoristi, ko zna da li će mu se pružiti druga. Bez obzira što je isključio
kamere, Mo će ovo sigurno registrovati. Poremećaj evolucije se ne prašta. Šta
će posle sa njim biti, nije ga zanimalo. Jedino mu je bilo važno da osveti oca.
Džunka
Oštri
pramac džunke sekao je površinu Kineskog mora. Vetar je bio povoljan. Razbijeni
talasi podvlačili su se pod trup broda, podizali ga i spuštali. Slušao je šum
pene i osećao se nekako srećan, kao da je tu kraj njega mala Li, njegova žuta
orhideja, kako joj je tepao. Na površini su igrali mesečevi zraci i odbijali se
u hiljade iskri. Ispružen na drvenoj palubi, zurio je u noć, kao da se lik
njegove dragane mogao videti u odsjaju zvezda. Još malo, mila moja! Uspravio se
i popravio perčin koji mu se savio oko vrata. Stresao se zimogrožljivo. Bile su
prohladne ove noći. Tako je uvek kad se mesec uzdigne visoko nad vodom.
Za
ovaj posao dobiće najmanje tri stotine dolara, moći će da se venča sa Li. Video
je sebe u novom odelu a nju u crvenom, sretnu i nasmejanu – proleće koje buja.
Ljubio je silno tu malu Kineskinju. Posle venčanja Bratstvo će mu obezbediti
stan u boljem kvartu Hongkonga. Bratstvo uvek ispunjava svoja obećanja. Brine
se o svojim ljudima. Nije samo na rečima najveća krijumčarska organizacija na
svetu. Znali su to krijumčari. Pristupio je Bratstvu dobrovoljno. Zadužili su
ga. Spasli su ga sigurne smrti kad su ga ono kineske vlasti uhvatile i
zaplenile mu džunku. Pet godina je otada prošlo.
„Oh,
bože,” stresao se setivši se polaganja zakletve. Nikada nije uspeo da se
oslobodi tih slika. To su i želeli. Vezanih očiju vodili su ih dugo kroz neki
lavirint od hodnika. Kameni zidovi su odzvanjali jekom koja se uvlačila pod
kožu. Odasvud se čula sablasna muzika. Dolazila je niotkuda, iz vazduha,
stvarala je u svesti košmar orijentacije. Od nje nije mogao da se usredsredi ni
korake da broji. Naslućivao je da ulaze u jedan od onih Budinih hramova, ali
nije bio siguran. Čim je sleteo i ušao u kombi koji ga je na aerodromu čekao,
vezali su mu oči i preko glave navukli kapuljaču.
Kad
je muzika dostigla kulminaciju, skinuli su mu kapuljaču i povez. Umalo nije
kriknuo. Pred samim nosem klatile su mu se dve sasušene ljudske glave!
„Oni
su pokušali da izdaju Bratstvo!”, progovorio je sa stropa promukli glas i
višestruko ponovljen udaljio se među zidove.
Hram
su obasjavale baklje okačene o gvozdene držače. Njihov plamen je lelujao
izazvan unutrašnjim strujanjem vazduha, poigravao se senkama čineći atmosferu
još sablasnijom.
Tišinu
su parali urlici. Spazio je u jednom proširenju razapeto unakaženo telo koje je
krvnik u dželatskom kostimu tukao repom raže. Ražina bodlja je na koži
urezivala brazgotine iz kojih se cedila krv.
„On
je pokušao da laže Bratstvo!”
Začula
se opet muzika, ovog puta vibrirala je više nego monstruozno. Na scenu su
stupili maskirani likovi vukući za sobom dugorogo goveče.
Činilo
mu se da sanja. Sve je bilo tako nestvarno. Kao da se tu ne nalazi, da ne drži
u ruci zlatni pehar, ne gleda demonsku igru maskiranih i ne opaža strah na
licima prisutnih. Nije bio jedini koji polaže zakletvu.
Usuli
su im neku tečnost u pehar i naterali ih da je ispiju. Njena gorčina mu je
stegla grlo. Jedva je gutao. Želudac mu se nadizao. Umalo nije povratio.
Ubrzo
više nije osećao telo. Obuzela ga je čudna ravnodušnost. Kao da je pogubio veze
i sa čulima i sa osećanjima. Nije ni zadrhtao kad se ceremonijalni nož zabio u
grlo govečeta. Gledao je ravnodušno kako se životinja propinje. Dvojica
maskiranih su je držala za rogove. Sa nebeskim mirom je posmatrao mlaz krvi
koji šiklja iz nje i samrtni ropac koji joj odvlači život. Nije bio svestan
svog postupka kad je napunio pehar krvlju što se puši, ni kad je, držeći
podignuto piće, u horu sa ostalima izgovarao zakletvu, ni kad je pehar prineo
ustima, ni kad mu se topla i slana tečnost razlila ustima i kliznula niz grlo.
Svestan je bio jedino muzike koja nije prestajala. Avetinjski akordi su se
odbijali od vlažnih zidova i umnožavali ehom. Glava mu je zvonila.
Bljesak
signalnih lampi sa obale ga prenu. Posada je već bila spremna. Iz mraka je
izronio vojni, transportni, gumeni čamac i zakačio se za džunku. Nebo je već
bilo svetlije. To su iskrili noćni odsjaji Hong-Konga. Negde iza tih svetala
čeka ga Li!
Prišao
je čekrku i sa ostalim momcima, usput psujući, prebacio sa džunke u čamac
poprilično težak sanduk. Nije znao šta je u njemu niti ga je zanimalo. Znao je
samo da tovar predaje momcima iz Mandžu, istočnog ogranka Bratstva. Krijumčari
su naučeni da se ne raspituju šta prenose. Tako pravila kažu, a tako je i
sigurnije za njih.
Othuknuo
je zadovoljno. Posmatrao je čamac kako se udaljava sa neobičnim teretom. Brigu
o njemu preuzeće momci sa obale, sve to više nije bila njegova stvar. Opružen
po palubi opet je utonuo u sanjarenje.
Li, moja kosooka!
Dlakavo čudovište
Grobna
tišina vladala je kupolom. Šestougaona kristalna okca prekrivala su čitavu
prostoriju i odbijala u hiljade snopova svetlost smaragdne boje. Činilo mu se
da se nalazi u svetilištu u kojem je zamro žamor ljudi: svi napeto iščekuju da
kapelnik pritisne dirke orgulja pa da njihova mistična svirka oglasi početak
ceremonije i poplaši ptice sa pozlaćenog krova.
Kapelnik
je zasvirao. Dvoranu je ispunio bljesak koji je buknuo u velikom staklenom
zvonu i osvetlio beličaste spletove moždanih vijuga menjajući intenzitet.
Nije
ga to opčinilo. Dok su svi oko njega uzbuđeno disali, gledao je u plafon i
brojao okca.
Veliki
Mo je progovorio, lagano, monotonim glasom. Čuli su ga kao da im se obraća u
snu, ili kao da u sebi, sami sa sobom vode nemi razgovor.
– Spojte
ga sa mnom!
Poslušao
je nesvesno kao robot. Kristalna pločica se spustila u rubinsko ležište.
Mozak
je prelilo još jače svetlo. Ovoga puta više je ličilo na dodatno iskrenje u
svetlu. Veliki Mo je zastenjao i ispustio uzdah olakšanja.
Neko
vreme se ništa nije dešavalo, barem se nije videlo da se dešava, a onda je Mo
progovorio.
– Ro,
priđi bliže.
Pravio
se da ne čuje.
– Ro,
čuješ li me, priđi bliže?
Popustio
je. Klimnuo je glavom i prišao.
– Ro,
vidi kako iskram! To se novo znanje uliva u mene... Kroz vijuge mi struji nova
energija! Kakvo blaženstvo! Osećam da znam mnogo više, mnogo više!... Ali,
čudno, imam i nekakva osećanja koja nisam imao pre?!... Čudno, zaista čudno?
Raste mi ljubav prema tebi... Hm. Dosad mi nisi bio drag. Zbog svojih bubica i
neposlušnosti... Ne, to nikako ne valja. Zaista ne znam šta je drugačije ovoga
puta. Nijednom se tako nisam osećao kad su mi pripajali pamćenje drugih
mozgova… Moraću nešto da preduzmem… Moraću da izumem postupak da se iz pamćenja
brišu osećanja pre procedure... Mada... moram priznati… nije ni ovako loše...
Imam utisak da posedujem telo, staro, premoreno, u koga se ponovo vraća
mladalačka snaga... Ro, ja postajem tvoj otac!... Sa svešću... sa sećanjima...
ljubavlju... i svim ostalim što je mozak tvog oca pamtio... Ro, moraš da me
voliš... moraš!... Ja sam sad isto što i tvoj otac… svest tvog oca!... Znam da
si me mrzeo… Mislio si da sam ti oca namerno poslao u smrt... da bih dobio
njegov mozak... da bih proširio sebe njegovom energijom... Uveravam te, Ro...
nisi u pravu... nisi!...
Nije
hteo više da ga sluša.
– Ro,
stani!
U
grudima mu se sve kidalo.
– Vrati
se, Ro! Ne idi!
Grabio
je prema izlazu ne osvrćući se.
– Ro,
slušaj me! Moraš ponovo da me voliš! Moraš ponovo! – skoro da je plakao Mo.
– Sine!!!
Zastao
je kao ukopan. Očev glas! To je bio očev glas!!! Podlac! Podlac!!! Zapelo mu je
nešto u grlu, veliko i teško,
– Seti
se, sine, šume – grcao je dalje Mo. – Seti se kako si trčao po travi, mokar od
rose. Kako si se oduševio pištaljkom koju sam ti napravio. Ja sam ti je
napravio, sine!
Srce
mu se steglo. Sve mu se pomutilo. Suze su potekle same od sebe, vrele i krupne
kao kapi koje najavljuju pljusak.
– Tata,
oh, tata!
Više
nije moga da ga sluša. Istrčao je napolje. Samo što dalje od Moovih
vradžbina.
Trgao
se. Negde nad njim, sa litice, kao iz prerezanog grla životinje, začulo se
potmulo, neartikulisano urlanje. Ugledao je dlakavo majmunoliko čudovište
raskrečenih nogu i ogromnih šaka. Groznije je izgledalo nego na filmu koji je
zabeležio očev lender u trenutku kad ga je tim ručerdama zakačilo. Zaškrgutao
je zubima. Mržnja mu je izobličila lice. Osetio je potrebu i sam da zaurla.
Dograbio je pušku i otkočio je. Osetio je kako mu od njene težine raste
samopouzdanje. Priljubio je oružje uz kacigu i bez nekog posebnog nišanjenja
zapucao u pravcu čudovišta. Meci su zaparali vazduh zarivajući se u kosmato
telo. Stvorenje je jezivo urliknulo i pokušalo nadlanicom da se zakloni. Jedan
ga je metaka pogodio u podignutu ruku, drugi mu se zario u grudi. Strovalilo se
preko litice kao kamen. Čuo se samo tup zvuk kad je lupilo u zaleđeno tlo.
– Tata,
tata!
Srušio
se na sedište i zaridao kao dete.
Alarm
lendera je zacvileo. Rou to nije doprlo do svesti. Nije podigao pogled prema
ekranu da vidi o čemu se radi. Kao da se otkačio od stvarnosti. Nije bio
svestan potmulog tutnjanja odozgo, ni oblaka snežne prašine koji je dizala i
raspršivala lavina koja se, izazvana njegovim pucnjima, zakotrljala niz
planinu. Ponovo je video svog oca, ponovo mu je trčao u susret, ponovo ga je
otac držao u naručju i njihao. Što se njega tiče, lender je mogao do sutra da
mu probija uši alarmom i da mu trese sedište kao što to sada radi ne bi li ga
vratio u stvarnost. I da je podigao pogled i video ogroman oblak snega i leda
kako se survava nadole ne bi reagovao. Cela planina da se obrušila i kotrljala
prema njemu isto bi bilo. Uzalud ga je metalni glas dozivao i upozoravao na
opasnost. Nije video ni obaveštenje da je lender pokrenuo automatsko
otklanjanje opasnosti.
Kupola
se bešumno spustila i hermetički zatvorila kabinu. Raketni motori su u
poslednjem trenutku izvukli lender ispod valjajućeg snega.
Lavina
se u nezadrživom padu obrušila preko litice. Pokupila je sneg ispod nje i
zajedno sa lešom čudovišta odvukla ga u dolinu.
Tek
kad je belinu snega zamenilo crnilo vasione, Ro je došao sebi, ali, kao da je
pod narkozom, i dalje ga nije bilo briga nizašta. Oca je osvetio, to je jedino
što mu je bilo važno i to ga je ispunjavalo.
Telefonski razgovor
– Halo!...
Gospodin Ajvan Sanderson?... O, tako mi je drago tako mi je drago... Ali najpre
da vam se predstavim... Ja sam Teri Kalen... Moje ime vam ništa ne znači, ali
će vam zato, siguran sam, značiti vest koju vam donosim... Šta?!... Ne čujem
vas dobro… Kako sam vas našao?!... Nije bilo teško... Odavno pratim vaš rad.
Pročitao sam sve knjige i članke koje ste vi i gospodin Bernar Hejvelmans
objavili. To je bio dovoljan razlog da baš vama javim ovu vest... Molim?... Ah,
da, da pređem na stvar... E pa, vidite gospodine Sandersone, juče na
međunarodnom sajmu stočarstva u Čikagu video sam, verovali vi to ili ne,
izloženo telo nekakvog dlakavog bića koje je ličilo na sve drugo samo ne na
čoveka, iako su ga tako predstavljali... Šta?... Da, da... Ma ne pravim šegu,
gospodine Sandersone! Ozbiljan sam čovek. Sa ovakvim stvarima se ne šali...
Kažem vam, izgledao je kao snežni čovek sa Himalaja... Da, Jeti. Ili Bigfut o
kome ste pisali… Oglašavali su ga kao „Sibirski čovek“… Ne, ne znam, gospodine
Sandersone... Nije mi poznato... Zapravo, leš je izložen... Da, da, o lešu je
reč... To ne znam… Preko megafona su pozivali da se vidi telo. Navodno je u
pitanju čovekov predak, koji se posle „mnogo vekova“ očuvao u ledu... Da, u
ledu... A, ne. Raspitao sam se… Može biti i da je neandertalac kako vi
kažete... U redu... Jasno mi je... Da... Kažu da je nađen kraj obala
Kamčatke... Plutao je u bloku leda… Molim?... Da, u moru... Ne. Rekoše u
Beringovom... Nisam to pitao, ali sam saznao da je santu izvadio ruski ribarski
brod... Da… Brod je zbog nevremena morao da se skloni u neku kinesku luku...
Šta mogu, ništa ne znam određeno. I ovo me je stajalo nekoliko dolara dok sam
saznao, plus 25 centi ulaznica da ga lično vidim... Ali dozvolite, gospodine
Sandersone… Ne verujem da ovi sa sajma znaju išta bliže... Da, nisam završio...
Kažu da su kineske vlasti zaplenile kompletan teret sa broda zajedno sa
„neandertalcem”... To se i ja pitam… Gledao sam mapu. Kako je taj ruski brod
stigao do Kine, nije jasno. Biće da su Kinezi zaplenili tovar nekog drugog
broda, a ne ruskog koji je santu našao… Ne znam zaista. Tu se gubi svaki
trag... Kažu da se posle nekoliko meseci ponovo pojavio u Hongkongu... Da, i ja
sam se čudio: u Hongkongu... Pretpostavljaju da je u Hongkong prokrijumčaren...
Ne, niste u pravu... O, razume se... Tamo ga je kupio sadašnji vlasnik... Ne,
nije mi poznato... Ne, nemojte da dolazite ovamo. Put će vam biti uzaludan… Ne,
ne zbog toga. Blok leda nije više ovde… Da… Odneli su ga da ga prikazuju u neko
drugo mesto... Jedino da se prate lokalne novine kad ga budu oglašavali…
Zametan posao… Ali pošto ide zima, to može biti povoljna okolnost. Priča se da
ga ne prikazuju zimi. Zimu ga izlagač čuva na svojoj farmi… Ništa vi za to ne
brinite... Potpuno se oslonite na mene, gospodine Sanderson... U roku od tri
dana, uveravam vas... Pare nisu važne kad je nauka u pitanju... Samo ako
insistirate…. Kad se budemo videli… Sigurno ću naći adresu... Ma, sve je u
redu... Neće biti komplikacija... Javljam vam se… Doviđenja, gospodine Sanderson,
doviđenja... Milo mi je što smo se upoznali... Doviđenja...
Dnevnik gospodina Sandersona
15.
decembar 1968. nedelja
Danas
se najzad ponovo javio Kalen. Bio je srećne ruke. Ne znam kako mu je samo
uspelo da pribavi tu adresu. Izdiktirao mi je i broj telefona vlasnika izložbe.
Pomalo sam razočaran. Stanuje u Rolingstonu u Minesoti, a to je ni manje ni
više, nego hiljadu kilometara odavde. Zove se Frenk Hansen. Penzionisani je
vojni pilot. Prava je sreća što se zimi odmara i ne prikazuje neandertalca,
inače ko zna kad bismo ga našli.
16.
decembar 1968. ponedeljak
Hansen
je pristao da ga posetimo. S njim je danas pre podne razgovarao dr Bernar koji
mi je, desilo se, baš tad došao u goste. Posle toga smo se dr Bernar i ja
dogovorili da odmah krenemo kolima za Minesotu. Do Rolingstona će nam trebati
dobrih deset sati vožnje, ako ne bude zastoja na putu.
17.
decembar 1968. utorak
Stigli
smo za videla. Čim smo se smestili u nešto što ovdašnji stanovnici zovu
hotelom, javio sam se Hansenu sa recepcije telefonom da smo stigli i da ćemo
najdalje za sat biti kod njega.
Pošto
smo se malo povratili od napornog puta, vlasnik hotela je insistirao da nas
lično odveze svojim pikapom do Hansenove farme, da ne bismo sami lutali pošto
je farma van grada.
Hansen
nas je lepo primio. Očigledno se prethodno raspitao o nama. Uveo nas je u kuću
preko hola u kome se osećao neki čudan, ustajali miris. Imao sam utisak kao da
će svakog časa pred nas iskočiti živi neandertalac. Ušli smo u solidno
nameštenu dnevnu sobu. Bila je uređena u kolonijalnom stilu, sa nameštajem od
ružinog drveta. Videlo se da Hansenu poslovi idu od ruke.
Kad
smo prešli na stvar, Hansen nam je ispričao da je jedan predstavnik filmske
industrije iz Kalifornije, prilikom putovanja po Dalekom Istoku i kupovanja
dekora za film, „otkrio“ u Hong-Kongu blok leda sa neandertalcem. Nije hteo da
nam kaže ime te, očigledno bogate osobe, pravdao se da mu ugovor sa njim to ne
dopušta. Filmadžija mu je, kako tvrdi, dao potreban novac da blok prebaci u
Ameriku, da nabavi dovoljno veliki zamrzivač kako bi sprečio njegovo topljenje,
kao i da kupi kamion-hladnjaču kojom će ga voziti na izložbe. Sve ostalo je
bilo na njemu, pre svega organizacija izložbi i izlaganje neandertalca, s tim
što zaradu dele na pola. Trudio se da nas uveri da je to sve i da nema ništa
više da nam ispriča. Svejedno imam utisak da nam nije rekao punu istinu. Uveren
sam da je ovog kalifornijskog filmadžiju izmislio kako bi se zaštitio od
dubljeg ispitivanja.
Proučavanje
neandertalca je dogovoreno da počne od sutra.
18.
decembar 1968, sreda
To
je zapravo najveći šok koji sam u svom istraživačkom radu doživeo. Dok ovo
pišem, osećam se kao na iglama. Kad sam dolazio ovamo nisam ni sanjao da ćemo
Bernar i ja otkriti takav zoološki speciment, nešto sa čime se današnja
antropologija još nije srela.
Očekivali
smo da nas Hansen povede iza farme gde drži parkiranu hladnjaču i da ćemo u
njoj ispitivati ono što smo mislili da je neandertalac. Pogrešili smo. Hansen
je prebacio blok leda sa „neandertalcem“ u kuću. Držao ga je u velikom
zamrzivaču u pomoćnoj prostoriji, kome je u poklopac ugradio četvorostruko
staklo kako bi mu se mogla videti unutrašnjost. Svetlo neonki ugrađenih u strop
prostorije bilo je nedovoljno za ispitivanje onoga što je blok leda čuvao –
morali smo sve vreme da držimo uključenu jaku lampu. Po Hansenu, kad je blok
kupio, težio je blizu šest hiljada funti (oko 2,7 tona), ali mu je dimenzije
maksimalno smanjio da bi se biće u ledu što bolje videlo, tako da mu težina
sada ne prelazi tri hiljade funti (1,36 tona). Gde li je samo našao ovoliko
veliki zamrzivač? Dugačak je bio sedam stopa (nešto više od dva metra), a dubok
i širok najmanje tri i po stope (oko jedan metar).
Kad
smo se nagli nad sanduk – čekalo nas je pravo zaprepašćenje. Nije me toliko
uzbudio izgled stvorenja u zamrzivaču, šokiralo me je nešto drugo. Ma koliko
neverovatno to zvučalo, biće je bilo ubijeno! i to ubijeno vatrenim oružjem!
20.
februar 1969. četvrtak
Evo
i današnji dan prođe a ja i dr Bernar još ne nađosmo razumno objašnjenje za
ovaj slučaj. Posle otkrića da je „neandertalac“ ubijen vatrenim oružjem, jedino
čemu nas pomisao vodi je da je naše stvorenje zapravo nedostajuća karika
evolucije, koja je na volšeban način preživela do današnjih dana. Verovatno ga
je ubio neki lovac zamenivši ga za zver. Bilo kako bilo, odgovora još nema niti
će ga biti dok ne izvršimo autopsiju.
Izveštaj dr Bernara
Одломак из извештаја др Бернара Хејвелманса упућеног „Белгијској
академији наука“, објављеног 25. децембра 1968. године у часопису „Планет“
Biće
na prvi pogled izgleda kao čovek, ili tačnije, kao odraslo ljudsko biće muškog
pola, visine 1,8 metara, ali vanredno maljavo. Izuzev lica, dlanova,
tabana, penisa i mošnica, telo mu je potpuno prekriveno tamnomrkim dlakama
dugačkim od 7 do 10 cm.
Boja
kože je voštana, što je karakteristično za leševe bele (kavkazoidne) rase koji
nisu opaljeni suncem. Koža se bez poteškoća može videti na vidljivoj površini
tela, a naročito van potpuno golih zona – na sredini grudi i na kolenima – jer
su tu dlake uglavnom oko dva milimetra udaljene jedna od druge. U celini, dlake
podsećaju na dlake šimpanza, a nikako na gusto krzno, kao na primer kod
medveda.
Raznesen
potiljak i činjenica da su oba oka ispala iz svojih duplji (jedno je čak sasvim
nestalo) čine verovatnom pretpostavku da je biće ubijeno spreda, sa više metaka
iz vatrenog oružja velikog kalibra.
Jedan
metak je pogodio lakatnjaču u trenutku kada je stvor očigledno pokušavao da se
zaštiti podlakticom. Drugi metak mu je prodro u oko, uništio ga, izbacio drugo
iz duplje i najzad napravio krater na potiljku, što je moralo izazvati trenutnu
smrt...”
Završni udarac
3.
mart 1969. ponedeljak
Ponovo
sam doputovao kod Hansena. Leš je već na nekoliko mesta počeo da se raspada.
Hansen je zato odlučio da ga prikazuje još godinu dana, a onda da dopusti da se
izvrši autopsija. Dr Bernar i ja smo spremni da odmah otkupimo to stvorenje,
ali se Hansen još uvek koleba.
5.
april 1969. utorak
Još
ne mogu da se povratim od prekjučerašnjeg događaja. To je bilo kao grom iz
vedra neba. Očekivao sam sobaricu, a na vratima se pojavio Hansen. Preneraženo
sam gledao njegovu pojavu ispijenog izgleda. Inače mali, sada je bio još
sićušniji.
Podbulih
očiju, zurio je u mene samrtnički uplašen. Dovukao se do fotelje i skljokao kao
da je celog dana veslao na galiji. Uprkos takvom izgledu, kad mi je sve
ispričao, nisam mu poverovao. „Preklinjao” me je da nikad nikom o tome ne
govorim, da ga ne proglase ludim. Po meni nije bio ni najmanje lud. Šta li mu
je samo trebalo da sve to izmisli i preda mnom glumi šarlatana? Zar nije mogao,
kao svaki pošten čovek, da prizna istinu? Da sam u pravu najbolje svedoči ova
magnetofonska zabeleška njegove „ispovesti“:
„Bio
sam kraj neandertalca i hteo sam poći vama kao što smo se dogovorili, ali
najednom, na moje zaprepašćenje, stvori se ispred mane neka žena pripijenog
odela uz telo i velikog krutog okovratnika. Zinuo sam zabezeknuto. Verujte mi,
gospodine Sandersone, pojavila se niotkuda, jednostavno iz vazduha. Hteo sam
nešto da je pitam, ne sećam se šta, ali me je ona tako čudno gledala svojim
prodornim, zelenim očima, da nisam mogao, faktički, ni da se pokrenem, a kamo
li nešto da kažem. Monotonim, skoro metalnim glasom, naredila mi je da sednem.
Poslušao sam je. Sam sebe ne mogu da poznam. Ja koji sam uvek bio tvrdoglav i
nikad nisam dozvoljavao da mi iko komanduje, pokoravao sam se svakoj njenoj
zapovesti! Izgubio sam svoju volju, gospodine Sandersone, potpuno sam je
izgubio! Žena mi je tad rekla da je dobila naređenje da uzme sa sobom sanduk sa
sleđenim teretom (zamrzivač je nazvala sanduk). Hteo sam da se bunim, ali sam i
dalje ostao prikovan za stolicu. Rekla je da je htela da mi hipnozom izbriše
sećanje, ali da po svoj prilici to neće biti potrebno, jer i da pokušam da
pričam o ovome, niko mi neće verovati. Onda su se iza nje, isto tako iznenada,
pojavila dva uniformisana lica. Prišli su „sanduku“ i na njega zakačili neke
crne rupičaste kutije. A onda se desilo to, gospodine Sandersone. Oh, ne
terajte me da vam završim priču. Ako nisam lud sigurno ću poludeti. To mi se
nije desilo, prosto nije moglo da se desi! Žena je izvadila neku spravu i
pritisla nešto na njoj. Video sam kako je sanduka sa neandertalcem zablistao
zelenkastom svetlošću… i nestao! Ne gledajte me tako zaprepašćeno, molim vas.
Morate mi verovati. Sanduk je nestao, potpuno nestao, kao što su i oni, svo
troje, odmah za njim nestali!“
Zaista
sam ga gledao zaprepašćeno. Nisam mogao da verujem da ta debela mešina može
biti tako dobar glumac. Kako je samo bez greške igrao svoju ulogu! I još, kao,
na mestu gde je stajao sanduk, po njegovom nestanku, stvorilo se trideset
hiljada dolara. Sasvim je jasno da je neandertalca prodao nekome. Ja sam mu
nudio samo dvadeset hiljada. Kad me je posetio dopisnik „Frans Soara“, morao
sam, naravno, reći istinu, da je biće u ledu prodato nekoj nepoznatoj osobi
koja je zajedno sa njim nestala bez traga i glasa, što zaista i jeste.
Ne
shvatam zaista šta je Hansenu trebalo da izmišlja te
„čas-ga-vidiš-čas-ne-vidiš” uniformisane? Da je prosto rekao „prodao sam ga jer
sam dobio bolju ponudu“, razumeo bih ga. Ali bolesniku to nije bilo dovoljno.
Ne samo da je izmislio zelenooku i njene pratioce, nego je sve zasolio tom
blesavom rečenicom zelenooke. Navodno, zelenooka mu je. pre nego što su
„isparili“ u vidu zelene magle. rekla kao da se pravda: „Ovo radimo u ime
Velikog Moa!“ Čak i da je sve zaista bilo tako, da su se zelenooka i njeni prijatelji
ni iz čega stvarno projavili i sa stvorenjem potom nestali u zelenoj magli,
zašto bi zelenooka uopšte bilo šta poveravala Hansenu? „Ovo radimo u ime
Velikog Moa!“ Budalaština! Ko je taj Veliki Mo? Kum Koza nostre, naslednik Al
Kapona? Tupavo, potpuno tupavo! Besan sam toliko da mi dođe da iskočim iz
sopstvene kože. Mogu tek da zamislim kako će dr Bernar reagovati.
KRAJ
©
Branimir Perić
Tekst može biti preuzet i objavljen u delovima ili celini i to isključivo uz poštovanje sledećih uslova: (1) uz navođenje punog imena i prezimena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, (2) bez izmena preuzetog teksta i (3) pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavlja kršenje autorskih prava.
Priča
"U ime Velikog Moa" objavljena je u knjizi "IZA UMA IV - Zbornik
priča književne fantastike IV dio", digitalno izdanje. Izdavači: Portal
"Očaravnje" i časopisa "Sapphoart", Varaždin, 2024, str.
245-261. https://view.publitas.com/foi/iza-uma-zbornik-prica-iv-dio/
No comments:
Post a Comment
Ako nemate nalog na Blogger-u (tj. na Blogspot-u), molim vas unesite svoje ime i i-mejl (ako ga imate), da bih znao ko je komentar dao!